Prema Anićevom Rječniku stranih riječi advent predstavlja doba dolaska Kristovog dolaska na zemlju, a kao dio liturgijske godine zadnje četiri nedjelje pred Božić posvećene molitvi i razmatranjima. To je vrijeme nade i budnosti za vjernike koji iščekuju dolazak Boga. Budnost se u hrvatskom katoličkom puku simbolički očituje i kroz prisustvovanje zornicama, ranojutranjim misama svečanog karaktera koje se služe kroz cijelo razdoblje adventa. Postoji za advent i lijepa hrvatska riječ došašće koja očito nije dovoljno „fensi“ u njegovoj komercijalnom manifestiranju. Dapače, ponekad se čini da je duhovno-vjerska komponenta došašća samo dobar izgovor za materijalnu eksploataciju. S tim u skladu, gradovi i lokali su već okićeni, već u studenome pumpa se božićni ugođaj, diže se potrošačka groznica za potrošačkom groznicom. Tek što su nam napunili glavu s novotarijom zvanom „crni petak“, evo nove euforije. U redu je duhovnost, ali kapitalizam je, treba nešto i zaraditi zar ne?

Svako doba nosi svoje svetkovine i praznike. Tako je bilo i u vrijeme kad Crkva i vjera nisu imale pravo punog građanstva i javnosti. Adventa i njegovih komercijalnih popratnih manifestacija nije bilo, grad se kitio pred Božić koji se slavio na drugačiji način nego danas. Uglavnom u krugu obitelji, iako nije bilo crkve u socijalizmu koja na polnoćku nije bila puna. Status „državnog“ slavlja držala je Nova godina, religijski i ideološki neutralna. No, i u ono vrijeme bilo je glasova kako se i u pripremi za „najluđu noć“ pretjeruje, previše troši i pridaje previše pažnje kao što to sugerira urednički komentar iz vremena kad je Jugoslavija brojala zadnje mjesece života Josipa Broza Tita.

Sadržaj se nastavlja...

„Euforija“, Karlovački tjednik, 13. prosinca 1979.

Kako se ponašamo i šta sve radimo ovih dana koji se, zahvaljujući nekima od nas, uspješno pretvaraju u pretpraznične Novoj godini? Epitet novogodišnje noći najluđa izgleda da nekima postaje princip ponašanja koji nije u skladu s našim normama. Prve divljačke (i ilegalne) sječe borova već su zabilježene, čuju se i prva čestitanja, vidi se i zabrinutost; treba se nabaviti kava, meso, šećer, haljina, uplatiti neki „paket“ doček ... Misli i želje daleko su se otputile u dane praznovanja do kojih još ima dosta radnih obaveza. Nova godina, dvodnevni praznik, pretvorila se posljednjih godina u nedoličnu potrošačku euforiju. Kao da cijele godine gladujemo, hodamo u dronjcima ili zaobilazimo dućane pa to nastojimo nadoknaditi za jednu jedinu noć. Prazne se trgovine i kućni budžeti, dižu krediti, nemilice se nosi i juri bez reda i plana. Očekuje se i uobičajena poplava kalendara, uličnih prodavača čestitki (otrcano je već govoriti kako su to lažni studenti, a čestitke nekvalitetne), ipak, na svu sreću, petardi je sve manje i manje, karbidnih limenki gotovo je i nestalo... uglavnom, zaboravlja se svrha i cilj novogodišnjeg praznovanja. A cilj je, da podsjetimo, sumirati proteklih 365 dana, istaknuti dobro, a šalom mijehom osvrnuti se na propuste i nedostatke (one obične, ljudske, svakodnevne), našaliti se kako smo godinu dana stariji, ali i reći da smo godinu dana bogatiji radom i rezultatima rada. Zato vratimo se sebi i uobičajenim normama. Budimo i u ta dva dana veseli i nasmijani i srdačni domaćini otvorene kuće, a epitet najluđe ostavimo onima kojima on imponira. Vedrost i dostojanstvo su nas uvijek krasili, takvi smo tokom cijele godine pa i sada sredinom prosinca, kada još treba ispuniti ili premašiti godišnje planove, zacrtati nove... još dosta toga napraviti da bismo radosnije slavili, kad slavlju dođe vrijeme.

Pripremio Tihomir Ivka