Godina je 1971., ožujak je mjesec i Karlovac zajedno s ostatkom Hrvatske ni ne zna broji zadnje dane višegodišnje liberalizacije kako u ekonomskom tako i u političkom smislu. Iza horizonta se valja slom pokreta popularno nazivanog Hrvatskim proljećem u kojem se hrvatsko komunističko političko vodstvo zajedno s naprednom omladinom otvoreno opiralo jugoslavenskom unitarizmu i stremilo većoj političkoj i gospodarskoj autonomiji Hrvatske u okviru Jugoslavije. U to se doba sve propitivalo i stavljalo pod kritičku lupu, uključujući i političare na vlasti. Intelektualci nisu šutjeli kao danas kad je sloboda govora teoretski zagarantirana Ustavom, a u praksi usta začepljena trivijalnim egzistencijalnim razlozima. U vrijeme kad svi nisu gledali samo vlastita posla već vjerovali u napredak zajednice kao cjeline, raspravljalo se o svemu što jednu zajednicu, u našem slučaju Karlovac, može pogurati prema naprijed. Pa je u trenutku kad je Karlovac objektivno na gospodarskom, društvenom i kulturnom planu bio na vrhuncu u posljednjih sto godina tadašnja (usudili bi se reći i svevremena karlovačka intelektualna krema), ozbiljno raspravljala i o tome je li Karlovac provincija.

Današnji Karlovac – iako samozadovoljni i autistični lokalni vlastodršci ispod svog staklenog stranačkog zvona zasigurno misle drugačije – stagnira, a u nekim segmentima i ozbiljno nazaduje u odnosu na naprednije dijelove Hrvatske, pa i u odnosu na sebe samoga iz boljih vremena. Kao da se kotač promjena, zahvaljujući prije svega niskom moralu i niskim standardima u politici, okreće unazad, a ne naprijed. Nema sumnje, danas je nažalost pitanje „je li Karlovac provincija“, aktualnije negoli je to bio slučaj s Karlovcem pred slom Hrvatskog proljeća.

Sadržaj se nastavlja...

„Gdje je provincija“, Karlovački tjednik, 18. ožujka 1971.

Razgovor za okruglim stolom karlovačkog „Svjetla“, što je okupio u ponedjeljak, 15. ožujka više od 30 učesnika, nije dao odgovor na to je li Karlovac provincija ili nije. Takav skup, normalno, nije mogao niti dati ni oduzeti Karlovcu „epitet“ provincijalnog grada. U diskusiji su se tražili argumenti i verbalni dokazi da naš grad jest provincija, odnosno da on to nije. Kad bi učesnike okruglog stola poistovjetili sa sudskom porotom, tada bi ukratko njihovu presudu mogli interpretirati ovako: Karlovac se oslobađa od optužbe da je provincijalan grad u nedostatku dokaza. Svjedoci na raspravi nisu mogli dati dovoljno materijala, a da bi grad bio osuđen.

U uvodnoj riječi Ivica Ott postavio je četiri pitanja u okvirima kojih bi se trebao tražiti odgovor na to, je li Karlovac provincija ili nije. Prvo se pitanje svodi na točnu tvrdnju da se napuštaju stare (tradicionalne) forme gradske kulture i stvara novo, brojnije i snažnije „građanstvo“, koje je u ovom trenutku na nižem stupnju pismenosti i kulture u usporedbi s tradicionalnim gradskim stanovništvom. Drugo se pitanje odnosi na mogućnost razvitka svakog pojedinog mladog intelektualca u ovoj sredini (koči li ga ta sredina, ili ga stimulira). Treće se pitanje sastoji od usporedbi kulturnih potreba građana i onoga što se građaninu može pružiti u našim kulturnim institucijama (jesu li kulturne potrebe veće ili manje od onoga što pružaju kulturne ustanove). Četvrto se pitanje odnosilo na specifičan položaj Karlovca prema Zagrebu i na „uvozu“ kulturnih dobara iz tog blizog centra. U slijedećem broju „Svjetla“ objavit će se opširan izvještaj s toga razgovora, pa ćemo se samo ograničiti na opće utiske.

Zlatko Pintar: Grad je u previranju koje još ni izdaleka nije završilo. Nisam pesimist u tome da nećemo ponovo steći fizionomiju grada. provincija smo po mentalitetu velikog dijela našega građanstva.

Slavko Mihalić: Ovo što imamo u Karlovcu imamo u svim Karlovcima u Jugoslaviji. Kultura u mnogome zavisi o standardu. Onaj koji nije zadovoljio ni najosnovnije zahtjeve egzistencije, nema ni potreba za nekim višim sferama za umjetnošću.

Milan Radeka: Karlovac nije grad po individualnoj atmosferi kakvu recimo ima Varaždin. Gradska jezgra je preslaba da apsorbira sve nove stanovnike koji su došli u grad. Stari tip građana je odumro, a novi se još nije rodio

Petar Skutari: Karlovac je u toliko grad, ukoliko još živi gradska jezgra, a u toliko je manje grad, koliko uspijevamo uništiti staru jezgru. Po nekim stvarima smo iznad Zagreba (likovni život, na primjer). Međutim, u želji da budemo „bombastični“, ponašamo se provincijski.

Radovan Radovinović: Provincija je u ljudima, u njihovim glavama, a Karlovac nije provincija zato što nije značajan centar ili što je udaljen od takvog centra. Kad bi dali brz odgovor na pitanje jesmo li provincija, onda bi odgovor bio potvrdan (gledajući naše gostionice, naše ponašanje na javnim mjestima, izbor onoga što se traži u kinu ili na zabavnim priredbama...).

Milan Rakas: Nalazimo se u vremenu koje je pokidalo jedan kontinuitet s prošlim generacijama, pa je sada velika uloga na obrazovnim institucijama (školama posebno) da taj kontinuitet održe, da odgoje buduću kulturnu publiku.

Konačno, jesmo li provincija ili nismo? Karlovčani su često puta ponosni na svoje akcije koje odjeknu u našim kulturnim centrima. Po tome nismo provincija. S druge strane činimo očite primjere provincijske rabote, koji su vidljivi na svakom koraku. Po tome jesmo provincija, po tome smo pomalo i selo! Grad brže izrasta u urbano naselje nego li što rastu glave. Način mišljenja i ponašanja ljudi uslovljava da neka sredina postaje provincija. Zato diskusija u „Svjetlu“ neće dati odgovore na sva ta pitanja, ali će sigurno upozoriti čitatelja koliko smo duboko „zagacali“ u provincijalnu baru… (autor: Nikola Perić)

Pripremio Tihomir Ivka