Ako je suditi po tekstovima iz predemokratskog doba, mi živimo u paradoksalnoj situaciji jer u ovom višestranačja i slobode govora imamo manje mogućnosti da izravno odlučujemo negoli je to bio slučaj u jednostranačkom sustavu. Naime, stranice starih brojeva Karlovačkog tjednika pune su tekstova o referendumima kao oblika izravne demokracije i odlučivanja o konkretnim stvarima. Referendum o vodovodu, o gradnji škola, uvođenja telefona, obliku zdravstvenog osiguranja za poljoprivrednike, o građenju bolnica i ambulanti, izdvajanju ili pridruživanju nekoj administrativnoj jedinici, razdruživanju ili udruživanja radnih kolektiva...Uglavnom su to bili referendumi o nekom od oblika samodoprinosa, dakle referendumi o svjesnom odricanju od vlastite zarade kako bi neko mjesto ili mjesna zajednica došla do nužnih stvari kao što je vodovod, škola, asfalt... I što je još zanimljivije, iako su izbori i referendumi bili česti, odazivi birača su uvijek bili visoki, bliže 90 % nego 40% na ovim našim demokratskim izborima. U demokraciji gdje bi ih trebalo biti više, referenduma gotovo da i nema, posebno onih lokalnih kroz koje bi građani direktno odlučivali o financiranju projekata važnih za svoj grad ili ulicu. Danas se naše izborno pravo i demokracija svodi na to da svake četiri godine biramo neke stranke koje onda pak postave neke ljude da u naše ime odlučuju o tome kako, gdje i za što će se trošiti novac nas poreznih obveznika. Mi svake četiri godine glasujemo za ljude koji će nas u većoj ili manjoj mjeri iznevjeriti kad se vlasti dočepaju, pa nije ni čudo da je izlaznost na izbore smiješna u odnosu na izlaznost na socijalističke referendume.

Može se ovdje pomisliti da su ljudi nekad na referendume izlazili iz straha i da je to bila samo farsa unaprijed donesenih odluka. Ali, činjenica jest da onih desetak koji nisu izlazili nisu trpjeli nikakve posljedice zbog toga i da određen broj referenduma jednostavno nije uspio. Primjerice, kad je raspisivan referendum o samodoprinosu za gradnju bolnice na Švarči, neke mjesne zajednice u tadašnjoj karlovačkoj komuni su većinski odlučile da neće sudjelovati u financiranju gradnje. Tamošnjem narodu se nije ništa dogodilo zbog toga. „Fasovali“ su njihovi partijski dužnosnici jer su loše pripremili referendum.

Sadržaj se nastavlja...

„Moćnici“, Karlovački tjednik, 4. rujna 1975.

Četrdeset dva domaćinstva MZ Tušilovića očekivalo je da će javnu rasvjetu kroz svoje mjesto putem samodoprinosa uvesti bez većih proceduralnih teškoća. Sada, međutim, kad je ovaj pažnje vrijedan posao pred završetkom, ispostavilo se da čitava akcija mora početi od početka. Iako je ova akcija kod velike većine tih domaćinstava naišla na puno odobravanje, ipak se mora provesti referendum o uvođenju mjesnog samodoprinosa. To se mora učiniti zbog sedmorice mještana koji samodoprinos ne prihvaćaju. Kad bi se radilo o domaćinstvima slabijeg materijalnog stanja (o čemu se u određivanju iznosa učešća u samodoprinosu vodilo računa), teško da bi na ponašanje sedmorice ma tko imao primjedbi. Radi se međutim, o domaćinstvima čije je materijalno stanje u većini slučajeva bolje od onih koja su samodoprinos objeručke prihvatila. To ilustrira i činjenica da se među tom sedmoricom nalazi i privatni ugostitelj, vlasnik vrlo atraktivnog i posjećenog ugostiteljskog objekta u Tušiloviću. Čini se, baš zbog njega u elektrifikaciji mjesta došlo je do „kratkog spoja“ jer preostala šestorica rezoniraju: „kad samodoprinos ne prihvaća on koji je imućniji od nas nećemo ni mi“. Na drugoj strani taj ugostitelj kako nam rekoše izjavljuje: Tko „šljivi“ mjesnu zajednicu i njenu javnu rasvjetu. Ja imam para i ako hoću javnu rasvjetu uvest ću sam.

Valjda po onoj narodnoj da u svakom žitu ima kukolja počesto se u mjesnim zajednicama nađe jedan ili više „špekulanata“ koji podcjenjivački gledaju na kolektivne akcije svojih sugrađana. Velika većina tušilovačkih domaćinstava nalazi se sada u situaciji da mora provesti referendum samo zato da se manjina „moćnika“ zakonom privoli na samodoprinos. A nije li svima jasno da je takav posao suvišan i da će se bespotrebno utrošiti vrijeme i sredstva oko organiziranja referenduma.

Pripremio Tihomir Ivka