Neboder u Šebetićevoj ulici pripada redu jednoj od najzanimljivijih karlovačkih urbanističkih priča koja govori poprilično o naravi sustava u kojem je nastala. S jedne strane, poslijeratni Karlovac je građen i proširivan strogo planski, prema potrebama, a s druge strane bilo je preambicioznih odluka, odnosno megalomanije iza koje osim volje nije stajala racionalna financijska konstrukcija. Skloniji praznovjerju bi rekli da je neboder možda imao i lošu karmu jer je podizan na mjestu gdje je netom prije njegove gradnje - negdje na prijelazu iz 50-ih u 60-e godine 20. stoljeća – srušena sinagoga. Nažalost, nakon ustaškog zločinačkog režima koji je uspio izbrisati s lica zemlje većinu karlovačke židovske zajednice (od četristotinjak kraj rata je doživjela tek desetina uglavnom bijegom na partizanski slobodni teritorij ili područja pod vlašću talijanskog okupatora koji nije eksterminirao Židove), ni komunistička diktatura nije imala puno obzira prema židovskoj ostavštini.

Uglavnom, zgradu je gradio tadašnji SUP za svoje potrebe iako je i danas nejasno što na bi 11 katova radila policija. Kad je već kostur od armiranog betona podignut došlo je do tako zvane „restrikcije sredstava“. „Plan B“ je bio već racionalniji; neboder je trebao postati centar pravosuđa, karlovačka palača pravde, no došlo je do nove restrikcije sredstava pa su se gradski oci domislili da bi tamo najbolje bilo smjestiti cijelu gradsku upravu. I to se izjalovilo, između ostalog jer je cijeli Karlovac bio veliko gradilište, a neboder u Šebetićevoj nije bio prioritet. Na kraju, nekoliko godina nakon početka gradnje, armirano betonski kostur je 1965. je konzerviran od propadanja i napušten do boljih vremena. Bolja vremena su došla 1968. godine kad ga od Grada kupuje građevinsko poduzeće „Tempo“ i godinu kasnije nastavlja uređenje u stambeno-poslovni kompleks. No, i u vrijeme „konzerviranja“ kostura zgrade nije nedostajalo ideja: Jedna od najintrigantnijih je bila ona da neko od hotelskih poduzeća preuzme zgradu. Hotelsko-ugostiteljsko poduzeće „Korana“ nije bilo posebno raspoloženo za tako nešto jer je netom otvorilo veliki hotel na Korani, pa je u igri bila i zagrebačka „Esplanada“, ali i planovi da se obala Kupe u tome slučaju preuredi i podredi turističkim potrebama. Šteta što se nije dogodilo, tko zna taj kvart izgledao i imao ulogu za Karlovac da nije pretvoren u veliku spavaonicu, a obala Kupe ostavljena onakvom kakva je i bila prije tih ambicioznih turističkih planova.

Sadržaj se nastavlja...

„Traži se investitor“, Karlovački tjednik, 22. studenoga 1966.

Jednu od najvećih boljki gradskim ocima predstavlja neboder u Šebetićevoj ulici. Već nekoliko puta bio je namjenjivan za razne ustanove. Najnoviji planovi predviđaju da neboder bude hotel. Već je poslano desetak ponuda raznim ugostiteljskim poduzećima u zemlji, koji bi mogli biti investitori za ostvarenje ove zamisli. Ponuda je dostavljena i domaćem ugostiteljskom poduzeću „Korana“. Raspoloženje u kolektivu su takva da ostavljaju utisak nezainteresiranosti za taj poduhvat. O tome će radna zajednica još raspravljati nakon čega će se i donijeti konačna odluka. Ponude iz Karlovca upućene su i nekim najpoznatijim hotelima u zemlji. Između ostalih i zagrebačka „Esplanada“ je stavljena u priliku da se izjasni hoće li preuzeti neboder ili ne. Točna procjena vrijednosti radova koje treba izvršiti nije utvrđena. Prema informacijama iz Odjela za privredu Općinske skupštine stoji da bi takav objekt stajao 850 milijuna starih dinara s time da vrijednost dosadašnjih radova iznosi 350 milijuna. Ostaje dakle pola milijarde, što treba osigurati da se zamisao sprovede u djelo. Sada je teško prognozirati hoće li sredstva biti nabavljena odnosno hoće li ponuda biti prihvaćena. Hotel bi imao oko 220 ležaja. S njegovom gradnjom, međutim, vezano je uređenje obale Kupe i rušenje nekih stambenih zgrada u susjedstvu. Urbanisti upravo rade na razradi ove ideje, pa će nakon njihovih proračuna informacije o ovom pothvatu biti određenije.

Pripremio Tihomir Ivka