KAportal KAretrovizor: Socijalizam i njegove zasade sad preziremo, ali se ne odričemo krova nad glavom koji smo stekli zahvaljujući socijalizmu | Karlovački informativni web portal

KAretrovizor: Socijalizam i njegove zasade sad preziremo, ali se ne odričemo krova nad glavom koji smo stekli zahvaljujući socijalizmu

Izgradnja Grabrika – foto KAfotka.net

Barem što se tiče Europe, i dalje je „na snazi“ paradoks da što je država siromašnija, to više njezinih stanovnika živi u vlastitoj nekretnini. Tako unutar granica EU u svom stanu najviše njih živi, čak 96%, u Rumunjskoj, Hrvati su na drugom mjestu s 90 posto, a prosjek EU je 69%. Ako se pak u obzir uzme i posjedovanje kuće za odmor ili stana za iznajmljivanje, Hrvati su prvaci u EU. Ta ljubav prema svom krovu nad glavom i nekretninama općenito ima svoj sociološki i čisto praktični aspekt.

U nas su naime, uz iznimku Zagreba i gradova na obali, kvadrati stambenog prostora i dalje relativno jeftini pa je racionalnije kupiti nekretninu i posjedovati je za četvrt stoljeća, nego podjednaki mjesečni iznos za ratu kredita bacati na najam nakon kojeg vam ne ostaje ništa. Drugi je pak aspekt nasljeđe socijalističkog sustava u kojem je bilo normalno stan dobiti od države ili poduzeća u kojem su ljudi bili zaposleni i imati stanarsko pravo na njega koje se u pravilu, a posebno poslije 1990.-e pretvaralo u privatno vlasništvo. I danas većina onih koji smatraju socijalizam velikim zlom, žive u stanovima do kojih su oni ili njihovi roditelji došli upravo zahvaljujući socijalističkim načelima.

U to je doba relativno jednostavno bilo i doći do građevinskog zemljišta uz more pa su desetine tisuća, od tvorničkih radnika do direktora, uz malo snalažljivosti, dosta odricanja i kredita mogli doći do kuće za odmor što je danas privilegija rijetkih. Usput, u tim je vremenima, s manje ili više dosljednosti, permanentno provođena socijalistička revolucija u smislu uravnilovke. U socijalizmu je često javno odzvanjala krilatica: „imaš kuću, vrati stan“ kako bi se klasno raslojavanje što više ublažilo. I tada su ljudi voljeli nekretnine i pokušavali ih zadržati u svom vlasništvu na svakojaki način, jedna od metoda je bilo i fiktivno razvođenje dva bračna druga što je pravno davalo mogućnost da se zadrži i više od jedne stambene nekretnine. Kako god bilo, u vrijeme kad je privatno vlasništvo ograničavano, bilo je lakše doći do nekretnine, nego danas kad je nepovredivost privatnog vlasništva ustavna kategorij.

Na kraju, što je bolje – da ne ograničavate privatno vlasništvo ni na koji način, ili državnom intervencijom pokušavate održavati socijalnu jednakost – nikad nećemo moći decidirano jednoznačno odgovoriti jer pitanje u ovom slučaju nosi preteško breme ideologije. U ovoj zemlji dva plus dva su ionako sve rjeđe četiri.

„Stanovi“, Karlovački tjednik, 30. kolovoza 1973.

Dvojbe više nema: izgradnja radničkih stanova nije više „akcija sindikata“. Ona je prerasla u akciju radničke klase, jer je 97 posto radnika stalo iza ove inicijative Sindikalnog vijeća. Ne radi se više o kratkoročnoj akciji, da se izgradi 300 stanova za radnike iz trošnih baraka, već o projektu koji predviđa, da se u razdoblju od 1973. do 1977. godine izgradi 800 stanova za radnike i članove njihovih obitelji. U prvoj etapi, do kraja 1975. godine, bit će dovršeno 300, ali već u idućoj godini, predstoje konkretne pripreme za preostalih 500 stanova za radnike iz niskoakumulativnih radnih organizacija, koji su bez stanova ili stanuju pod potkrovljima starih gradskih kuća i ruševnim zgradama.

Općinska skupština je već svojom odlukom rezervirala u Lušćiću gradilište za te stanove. Prva konferencija sindikata otkrila je i novu dimenziju ovog projekta: rezerve stanova u društvenom vlasništvu, koje sada koriste građani, koji su sebi u predgrađu ili u bližoj okolici Karlovca izgradili vlastite obiteljske kuće. U dokumentima Konferencije nalazi se i podatak da je od 1966. do 1972. godine više od 160 korisnika stanarskog prava u stanovima društvenog vlasništva izgradilo ili gradi vlastite obiteljske kuće. Među njima je 48 građana koji imaju vlastitu obiteljsku kuću, a još uvijek koriste stanove u društvenom vlasništvu. Zaključak je Prve konferencije sindikata Karlovca, da se svaki takav slučaj posebno ispita i da se tamo gdje su obiteljske kuće dovršene energično zatraži iseljenje iz društvenih stanova i njihovo stavljanje na raspolaganje radničkim obiteljima.

Pripremio Tihomir Ivka

  • 2 komentara

    1. Priznajemo Avnojevske granice a tekovine ne priznamo. Tako je i sa stanovima, priznajemo stanove koje smo u konačnici platili dva puta a socijalizam, ne: jednom samodoprinosom a drugi put kupovinom stanarskog prava. Nije bitno koliko je netko u datom momentu kupio stanarskih prava i otkud mu novac to je sve privatno vlasništvo. Nemamo zakon o porjeklu imovine i ne plaća se porez na 4 – 5 – 6 stanova koji zjape prazni i čekaju kupca. Nužno je malo prošetati oko 21h po gradu. Posebno interesantno kad je netko samovoljno otišao. Apcigovala mu je država stan i prodala drugom za šaku buva. Ovaj koji si ga je zel u pravilu je imao već svoj stan, pa bože mili nije nitko rođen pod kruškom. Osobno ne bih nikad živio u Titovom stanu naime sve što imam stvoreno je vlastitim radom bez kredita i lapanja. Ono zaspeš, kad oko pola noći pojavi se drug Tito i onako brrr… tko to živi u mom stanu kojeg je kupio za šaku buva, sram te i stid bilo. Što reći, koju mu poruku poslati, morti, hebi se ti druže Tito danas je druga deviza, imaš kuću uzmi si još koji stan ako možeš lapi i firmu pa je zaduži i prodaj. Ceterum censeo Karthaginam esse delendam. U prevodu: Uostalom mislim, da gradioca Bob staze treba procesuirati.

    2. Je, ali najbolje od svega jest da je Tuđman još ljudima naplatio te iste stanove, iako su u svojim socijalističkim firmama itekako mnogo izdvajali novaca za gradnju istih.

    Odgovori