Po pitanju ekonomske emigracije povijest se u Hrvatskoj periodički ponavlja. Razlog masovnog odlaska je isti, ljudi odlaze trbuhom za kruhom, samo što ponekad nije sve tako banalno. O tome ponešto govori činjenica da iz današnje, slobodne, demokratske i nezavisne Hrvatske odlaze i oni koji imaju posao i vode sa sobom cijele obitelji, jer ne žele trpjeti nepravdu, lopove na vlasti i zatrovanu društvenu klimu. Zanimljivo, prije 50-ak godina kad se zbog neimaštine masovno odlazilo u inozemstvo, odlazilo se privremeno, vani se radilo a kući se slao novac i doma su se zidale kuće i školovala djeca. Politička emigracija je za socijalizma bila razmjerno mala. Koji god bio razlog masovnog egzodusa ljudi, evidentno je da je u oba slučaja, i u našem kapitalizmu i u našem socijalizmu riječ o teškom porazu sustava.

Ali, ima razlika. Taj je poraz u socijalizmu prepoznat, 25 godina nakon 2. svjetskog rata vlastima je bilo jasno da uspješna industrijalizacija koja je dala posao radničkoj klasi u gradovima ima ograničeni domet, da će i dalje biti pasivnih krajeva za koje nije bilo ni ideje ni sredstava da dostignu životni standard industrijaliziranih gradova. Kad je problem akceptiran, onda je planski kanaliziran i sistematiziran. Ekonomska emigracija nije napuštala zemlju nasumce, država je svoj poraz pretvorila u priliku; sama je u dogovoru s drugim državama, ponajprije SR Njemačkom organizirano slala „vojsku“ radnika u propulzivnu ekonomiju koja je vapila za radnom snagom. Sve je bilo do u detalje razrađeno o čemu svjedoči sjajni dokumentarac „Specijalni vlakovi“ Krste Papića iz 1972. godine. Liječnička komisija iz Njemačke na zagrebačkom kolodvoru pregledava radnike, specijalni vlak za Munchen vodi djelatnik zavoda za zapošljavanje, policija objašnjava radnicima da u Njemačkoj ne smiju sramotiti svoju domovinu i da se moraju kloniti ekstremne emigracije, bankovni službenici objašnjavaju im kako otvoriti račun i slati devize nazad. Devize su, dakako, u cijeloj priči najvažniji pojam, socijalističke su vlasti vlastiti poraz pretvorili u dobar posao, radnici u Njemačkoj postali su posredno za državu vrlo uspješni izvozni proizvod.

Sadržaj se nastavlja...

Današnje pak vlasti su već godinama zatečene masovnim bijegom radne snage preko granice, nemaju pojma ni koliko je ljudi otišlo, a kamoli da u vezi svoje ekonomske emigracije imaju neki plan, da emigraciju prihvate kao tržišnu dinamiku i iz toga izvuku korist za Hrvatsku. O tome da ova država na adekvatan način brine o kolonijama naših radnika na Zapadu, da se ne odnarode i zauvijek napuste svoj nacionalni korpus, da ni ne govorimo. O vječitoj zatečenosti i kaskanju za događajima naših institucija jasno govori i nedavni apel hrvatskih roditelja u irskom Corku koji traže od hrvatskih vlasti da otvore školu na hrvatskom jeziku. S obzirom da Hrvata (uglavnom mlađih obitelji), ima oko pet tisuća, zapravo je skandalozno da nadležno Ministarstvo nije već poduzelo korake da tamošnjoj hrvatskoj djeci omogući satove na hrvatskom jeziku. Umjesto visoke razine proaktivnosti, Ministarstvo obrazovanja pokazuje visoku razinu hladne birokratiziranosti odgovorom kako je dopis roditelja iz Irske „urudžbiran, dostavljen u nadležnu službu tako da će na isti odgovoriti.”

Žalosno i istinito, da se može drugačije s ljudima koji su otišli trbuhom za kruhom u bijeli svijet današnje bi vlasti mogle naučiti od svojih prethodnika iz socijalizma. Tu tvrdnju ovaj put argumentiramo tekstom iz lokalnih novina iz vremena kad je gastarbajterski val doživljavao svoj vrhunac.

„Očekuje se dolazak 300 tisuća naših radnika“, Karlovački tjednik, 21. studenog 1971.

Na privremenom radu u inozemstvu nalazi se oko 700.000 radnika is SFRJ od čega oko 230.000 is SR Hrvatske, rečeno je na proširenoj sjednici Komisije za probleme zapošljavanja Vijeća Saveza sindikata Hrvatske na kojoj se raspravljalo o programa aktivnosti Sindikata uoči i za vrijeme dolaska naših radnika koji se nalaze na privremenom radu u inozemstvu u vrijeme zimskih praznika.

Od ukupnog broja zaposlenih u inozemstvu očekuju se da će u vremenu između 20. prosinca ove i 10. siječnja iduće godine doći oko 300.000 ljudi da provedu godišnji odmor i zimske praznike. Za ovako masovnu seobu privremeno zaposlenih radnika organiziraju se posebni vlakovi. Za radnike iz SR Njemačke i Austrije organizirano je 230 vanrednih vlakova tako da se očekuje da se problemi iz ranijih godina neće ponoviti. Dolazak ovako velikog broja radnika nameće sindikatima i drugim društveno-političkim organizacijama posebne zadatke, zbog toga je predloženo da se pri općinskim vijećima formiraju koordinacioni odbori koji treba da izvrše sve pripreme. Prema prijedlogu Komisije za probleme zapošljavanja Vijeća Saveza sindikata Hrvatske koordinacione odbore trebali bi da sačinjavaju predstavnici općinskih komiteta SKH, SOH, općinskih odbora SSRN, OSV, predstavnici raznih službi općinske skupštine, Zavoda za zapošljavanje, Zavoda za socijalno osiguranje, banaka, lokalnih sredstava informiranja, narodnih i radničkih sveučilišta, kao i predstavnici većih radnih organizacija. Rad ovih koordinacionih tijela ne bi smio biti kampanjskog karaktera vezan samo za doček radnika već bi se oni trebali baviti i pripremama radnika prije njihova odlaska na rad u inozemstvo, što znači da se radnici trebaju upoznati s radom sindikata zemlje u koju odlaze, s uvjetima života i rada, platnim sistemom, te društveno--političkim i privrednim prilikama zemlje u koju odlaze. Za vrijeme boravka radnika u inozemstvu nastaju različiti problemi, kao na primjer briga i smještaj djece koja ostaju u domovini, neredovno slanje novca za izdržavanje porodice, zanemarivanje bračnog druga, slanje lokalne štampe kako bi veza s domovinom bila što čvršća i slično, sve to također zahtijeva odgovarajući angažman koordinacionih odbora.

Jedan od neposrednih zadataka koordinacionih odbora je doček radnika za vrijeme zimskih praznika. Ovo nije prvi puta da se vrše pripreme za boravak i doček. Postoji već višegodišnje iskustvo. Ipak ima shvaćanja da se radi samo o dočeku na željezničkoj stanici i na drugim mjestima dolaska. Ne radi se ni samo o sastancima razgovorima, oni trebaju da budu samo forma za obostrano informiranje. Radi se zapravo o širokoj aktivnosti koja ima za cilj da se radnicima pomogne i olakša u rješavanju raznovrsnih problema za čitavo vrijeme boravka i u zemlji i u inozemstvu. Zbog svega toga potrebno je pripreme izvršiti temeljito i na vrijeme.

Pripremio Tihomir Ivka