AKTUALNO

KAretrovizor: Sive zone ekonomije u socijalizmu - ekstra zaradu najlakše je bilo ostvariti u autoprijevozništvu

KAretrovizor: Sive zone ekonomije u socijalizmu - ekstra zaradu
najlakše je bilo ostvariti u autoprijevozništvu
foto ilustracija - KAfotka.net

"Snađi se druže" nije bila samo svakodnevna doskočica nego i istinski način života u socijalizmu. U sjeni strogo normiranog javnog sektora (za razliku od današnjeg hibridnog kvazi kapitalizma, u socijalizmu je gotovo sve bilo javni sektor uključujući tu i trgovine, tvornice, ugostiteljske objekte...), razvijala se siva zona privatnog poduzetništva. Održavana kao relikt prošlosti koji će valjda sam od sebe odumrijeti, ta se siva zona slabo kontrolirala, javno osuđivala i istovremeno prešutno odobravala. Bila je prilika za one poduzetničkog duha da u jednom politički kontroliranom, dogovornom i planskom ekonomskom sustavu zarade više novca negoli bi to mogli kao radnici ili direktori, profesori ili liječnici. Jedan od jednostavnijih načina je bilo otvaranje neke vrste ugostiteljskog objekta, a jedan od najpopularnijih na kojem se moglo zgrnuti bogatstvo uz relativno malo ulaganja je bilo autoprijevozništvo. Imati registrirani kamion u socijalizmu otvaralo je mogućnost izdašne dodatne zarade, uglavnom na crno i neoporezivo.

Ljudska potreba da imaju više i da imaju bolji standard preživjela je revolucionarne proklamacije o tome kako svi moraju biti isti, biti solidarni i zarađivati onoliko koliko je potrebno za osnovni život. Doduše, to je imalo smisla u društvu u kojem se relativno lako dolazilo do sigurnog posla, stana, gdje je školovanje i liječenje bilo besplatno za sve. No kao što se vidi iz starog teksta u nastavku, ljudski poriv da se ima više, da se posjeduje više i u vrijeme kad to zaista nije bilo mjerilo uspješnosti, bio je jači. Na kraju je i doveo do promjene ekonomske sustave. Koja nije loša za poduzetne, one sretne ruke, one koji su stekli kapital još u socijalizmu, za političare koji žive neusporedivo raskošnije od svojih socijalističkih prethodnika...Loša je za većinu koja "uživa" u nesigurnim i slabo plaćenim poslovima, krpa kraj s krajem, živi u strahu da se ne razboli, životari u jadnim mirovinama kad je riječ o starima i intenzivno razmišlja o odlasku u Irsku kad je riječ o mladima.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

"Privatnici u ofanzivi", Karlovački tjednik, 8. lipnja 1968.

Prilikom rasprave o nekontroliranom djelovanju privatnih autoprijevoznika, direktor jednog saobraćajnog poduzeća na području bivšeg karlovačkog kotara rekao je da privatni prijevoznici pružaju osnovne usluge u teretnom saobraćaju karlovačke regije, a da društveni sektor u teretnom saobraćaju samo dopunjuje djelatnost privatnika. Ovakva apsurdna konstatacija, koja je izazvala smijeh u redovima članova Upravnog odbora Privredne komore, nije nimalo slučajna i bez podloge. Jer direktor koji je nažalost rekao gorku istinu mogao je te svoje riječi i argumentirati. On je naveo da u Hrvatskoj ima 950 privatnih autoprijevoznika čiji su kapaciteti za prijevoz tereta za 7000 tona veći od kapaciteta saobraćajnih poduzeća teretnog saobraćaja.

Mnogošto je apsurdno u sadašnjoj situaciji u teretnom saobraćaju, a činjenica je da nepostojanje reda u toj djelatnosti omogućuje mnogima nekontrolirano i neopravdano bogaćenje. Da je tako potvrđuju i ovi primjeri uzeti iz jedne publikacije saveznih razmjera. Evo nekoliko "bisera" iz te publikacije:

- Jedan autoprijevoznik kupio je na moru hotel za 3 milijuna novih dinara. Jedan ili više kamiona sa zaposlenom radnom snagom imaju u Beogradu i Zagrebu i ljudi koji su u stalnom radnom odnosu a ova djelatnost im je samo dopunsko unosno investiranje raspoloživa novca.

- Među njima ima liječnika, inženjera, glumaca, milicionara, oficira, daktilografkinja i drugih. Pojedini prijevoznici imaju više kamiona registriranih na članove obitelji, a rade i s nekoliko žiro-računa da izmaknu kontroli prihoda.

- Zbog loše poreske politike grad Zagreb je prošle godine izgubio 12 milijuna novih dinara.

Podaci bi se mogli registrirati i navoditi u nedogled, ali već i ovih nekoliko dovoljno govori o nesređenoj situaciji i nepostojanju kontrole u ovoj djelatnosti. Ništa bolja situacija nije ni u Karlovcu, gdje se ovom djelatnošću ilegalno bavi veći broj građana. Na području bivšeg karlovačkog kotara registrirano je 198 teretnih vozila iznad 2 tone nosivosti, a dozvolu za obavljanje prijevoza robe posjeduje samo 108 prijevoznika. To znači da ih se 90 bavi ovom djelatnošću ilegalno, ne plaća porez i neopravdano se bogati.

Jedna računica izrađena u Privrednoj komori Karlovca pokazuje da privatni autoprijevoznici ostvaruju više od 8 milijuna novih dinara godišnjeg dohotka, i za toliko se smanjuje dohodak radnih organizacija. Pored toga bave se nedozvoljenom trgovinom na taj način što kupuju deficitarne robe i prevoze ih po selima i prodaju s uračunatom maržom i prijevozom a za tu djelatnost ne samo što ne plaćaju poreske obaveze nego nemaju ni pravo da se njome bave.

Kako to da su ovakve stvari moguće? To je pitanje tim umjesnije kad se ima u vidu da i društveni organi nesvjesno pomažu ovakvu djelatnost. Česta je pojava da čak i carina omogućuje privatnicima uvoz kamiona iz inozemstva i odobrava im da carinu plaćaju na otplatu u ratama nakon što s kamionima zarade za plaćanje carine. Isto tako jedna nepreciznost zakona se uvelike koristi i stvara još veća zbrka u toj oblasti, tako da je neka efikasna kontrola i intervencija gotovo onemogućena. O čemu se radi? Zakon na primjer kaže da vlasnik kamiona može uzeti vozača, ali ne kaže koliko. Prema tome netko može imati i više kamiona. Isto se tako precizno ne kaže koliko radnika se može zaposliti i s time se uvelike špekulira, jer se radnici ne prijavljuju za zdravstveno i socijalno osiguranje i slično. Drugi je problem u poreskoj politici koju općine različito propisuju. Gotovo je redovna pojava da se autoprijevoznici sele iz općine u općinu, već prema tome gdje im je porez manji.

Iz Karlovca je prošle godine desetak autoprijevoznika otišlo i prijavilo porez u susjednim komunama Ozlju, Vojniću, Jastrebarskom, Vrbovskom i Črnomlju uz bitno povoljnije uvjete. Siromašnije općine opterećuju ih minimalno, zadovoljne što ostvaruju bar minimalne budžetske prihode. Nema dogovora, nema jedinstvene poreske politike što sve pogoduje nesređenom stanju u teretnom prijevozu. Nema sumnje da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme i napravi red u toj i nekim drugim oblastima gdje je privatni sektor u stalnoj ofenzivi, kao u ugostiteljstvu, građevinskoj i drugim djelatnostima.

Pripremio Tihomir Ivka

Izdvojeno


Reci što misliš!