Mostova nikad dosta, pogotovo u gradu na četiri rijeke. S onim izgrađenim pred desetak godina na Kupi što povezuje Dubovac i Drežnik ispunili smo osnovne potrebe komunikacije u Karlovcu, no da ih i je i četiri više, ne bi bilo previše kao što nam i sugerira važeći generalni urbanistički plan. S obzirom da gradska vlast nije u svom aranžmanu nije u posljednjem desteljeću izgradila bogzna što kapitalno osim dva vrtića, bilo bi puno previše očekivati da razmišlja o novima mostovima.

Za razliku od nje, s mostovima su glave razbijale mnoge karlovačke vlasti kroz modernu povijest Karlovca, posebno one prije nekih pola stoljeća kad je ova sredina bila iznimno mabiciozna i gradila novi Karlovac. Komunikacija preko rijeka tada je bila velik problem, posebno preko Korane, jer je krajem 60-ih stari drveni most iz 1936. godine postao toliko trošan da je zatvoren za prolaz zbog opasnosti od rušenja. Bilježimo iz tog vremena i prosvjed mekušanskih piljarica pred karlovačkim magistratom jer mlijeko, jaja i ostali proizvodi nisu mogli biti svako jutro isporučeni na karlovačku tržnicu, a prelazak preko pješačkog turističkog pontonca podno hotela „Stara Korana“ se naplaćivao. Nije bilo mnogo manevarskog prostora za vlast, most se morao graditi. Kud' sportska dvorana, cijeli novi centar i još niz građevinskih poduhvata (nezamislivih za današnje političare koji su se specijalizirali u lickanju novog i puštanju starog da propada), tud' i novi most na Korani tik uz Foginovo kupalište. Zacrtan tamo negdje 1967.-e, ubrzo nakon pušten u gradnju, otvoren 1972.-e, što će reći da ovo ljeto slavi 45. rođendan. Doduše uz velike probleme s novcima, izvođačima i nestrpljivim građanima, o čemu svjedoči današnji tekst iz davne prošlostii, ali ipak izgrađen. Na znanje i ravnanje današnjim nam lokalnim vlastodršcima.

Sadržaj se nastavlja...

„Gdje su „Mostovi“ za koranski most“, Karlovački tjednik, 2. srpnja 1970.

Do početka skupštinskih „ferija“ održat će se samo još jedna zajednička sjednica odbornika karlovačke Općinske skupštine. Pretposljednja sjednica što je održana počela je burno. Prva točka dnevnog reda bio je most na Korani. Mada se o tom mostu govorilo i govorka se već godinama, rasprava je bila živa i na trenutke čak i žučna. Most neće stajati 420 milijuna starih dinara koliko je bilo predviđeno, već 540 milijuna. Podatak da izvođač za dovršenje mosta traži još milijun i 200 tisuća novih dinara izazvao je na sjednici buru. Tražilo se da opravdanost zahtjeva ispita Građevinska inspekcija SRH. Predstavnici izvođača, zagrebačke „Hidroelektre“, koji su prisustvovali sjednici našli su se u nemaloj neprilici. O tome kako se osjećao projektant mosta, profesor doktor Kruno Tonković, ne treba ni govoriti; on je u nekoliko navrata morao tražiti riječ i braniti svoj projekt, koji je uzgred rečeno potpuno završen tek prije desetak dana.

Saznavši ovo, odbornici zapitaše predsjednika Skupštine prof. Dubravčića kako se most mogao početi graditi bez projekta. Predsjednik je dao objašnjenje koje naoko nije objašnjavalo ništa, ali se između redova moglo „pročitati“ štošta: „most se još prije nekoliko godina počeo graditi bez projekta“ - rekao je Dubravčić, „isto kao što se bez završenog projekta počela graditi i Školska sportska dvorana. Zbog toga danas imamo spor s izvođačem, koji traži dodatna sredstva.“ Rasprava o mostu trajala je dugo, tako da su pojedini odbornici počeli gubiti strpljenje i predložili su predsjedniku Dubravčiću da sam, uz pomoć stručnih općinskih službi donese odluku o nastavku gradnje. No, predsjednik je ovaj prijedlog „glatko“ odbio uz obrazloženje da je most „iznio“ pred Skupštinu upravo stoga što je to prevelikadgovornost za jednog čovjeka i stručne službe . . . Na kraju rasprave orihvaćen je, s 12 suzdržanih glasova, prijedlog da se s izvođačem sklopi aneks ugovora o završetku mosta do kraja studenoga ove godine. Na pitanje odbornika ima li Skupština traženih 120 milijuna starih dinara, predsjednik Dubravčić je odgovorio negativno, ali je pri tom naglasio: „Donijeli smo odluku da se most završi i to znači da se novac mora naći. Otkuda to u ovom času ne možemo reći...“

Pripremio Tihomir Ivka