Da je strah od nepoznatog plodno tlo za uzgoj puzajuće mržnje dokazali su prošli tjedan u više navrata i Karlovčani na Facebook stranici KAportala u mnogobrojnim komentarima ispod tekstova vezanih uz dolazak deset sirijskih obitelji u Karlovac. Kad se sloboda govora shvati doslovno, onda je najglasnija ona najprimitivnija i najradikalnija manjina. Racionalno popušta pred iracionalnim, humanost ustupa mjesto paranoji. Kad se taj patološki društveni poremećaj ne liječi, ili se dapače hrani s viših političkih instanci, ludilo može postati zarazno i stvari lako mogu otići k vragu. Kao što su otišle u Njemačkoj 1933.

Šteta što bar župan Jelić, upitan od strane političkih marginalaca s govornice županijske skupštine što misli o tom slučaju, nije imao hrabrosti s pozicije političke moći braniti humanost i pokazati s govornice ponešto kršćanske samilosti naspram nevoljnika iz daleke zemlje koju već osam godina proždire rat. Sudeći po paranoičnim komentarima Karlovcu se sprema invazija, radikalni islam kuca na vrata, noću nećemo od te ugroze mirno hodati, a djecu nećemo moći puštati u parkove. Tih 10 sirijskih obitelji prisvojit će svu socijalnu pomoć, uzeti poslove, pojest će nam svu hranu i zauzeti većinu stambenog prostora u vlasništvu države. Za par generacija nebo nad Karlovcem neće parati toranj Svete Trojice, već minareti…U strahu su valjda velike oči, ali to nije izgovor ni za iracionalnu netrpeljivost ni za glupost. Karlovac su gazili mnogi, osnovali su nas Habsburgovci, okupirali Francuzi, pomađarivali Mađari, tamanili nas Talijani i Nijemci s ustašama u 2. svjetskom ratu, pa onda neposredno nakon rata i partizani. Karlovac je u socijalizmu planski naseljavan s Korduna, pa onda s Korduna 1991. godine i napadnut. Preživjeli smo i val tisuća muslimanskih izbjeglica iz Cazinske krajine 1993., nahranili ih i smjestili u samom gradu… I gle vraga, unatoč svim tim stoljetnim mukama, u Karlovcu nikad nije u postotku živjelo više Hrvata nego danas. I sad će nas pokoriti i uništiti 10 obitelji koje godinama čuče u nekom kampu na granici Turske i Sirije, koji su u ratu ostali bez svega? Kakav nonsens.

Sadržaj se nastavlja...

U podgrijavanju atmosfere straha i semantika ima veliku ulogu. Zanimljivo, oni koji imaju empatiju naspram tih jadnih obitelji nazivaju prognanicima ili izbjeglicama što oni i jesu, baš kao što su prognanici i izbjeglice bile naše obitelji s Kamenskog, Skakavca, Vukmanića i drugih okupiranih mjesta 1991. godine. Neki od njih su utočište nalazili izvan granice Hrvatske, u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj. I nitko normalan nije mislio da će ih Hrvati preplaviti za par generacija i nije ih nazivao emigrantima. A upravo tu riječ ciljano koriste paranoici koji misle da će Karlovac uskoro postati velika džamija zbog dolaska 10 izbjegličkih sirijskih obitelji.

Riječ emigrant u hrvatskom jeziku ima povijest negativnog konteksta i vuče tu auru iz komunizma. Za sistem ljudi koji su odlazili iz Jugoslavije raditi van nisu bili emigranti, već radnici na privremenom radu u inozemstvu ili kolokvijalno „od milja“ gastarbajteri. Nepodobnici i neprijatelji sistema nazivani su emigracijom, ekstremnom uglavnom. Da je tome tako, potkrepljujemo zanimljivim tekstom iz karlovačkih novina od prije skoro pola stoljeća. O Vici Vukovu je riječ, hrvatskom patriotu „filmskog“ životnog puta: od iznimno popularnog pjevača postao je disident jer je označen nacionalistom i rušiteljem bratstva i jedinstva. Poslije Hrvatskog proljeća morao se dati u izbjeglištvo, 1976. se vratio u Hrvatsku, ali je de facto isključen iz javnog života do 1990. U velikom estradnom i političkom povratku bio je blizak s prvim predsjednikom RH Tuđmanom, ali se vrlo brzo udaljio od njegove politike i stao uz Savku Dabčević Kučar. Puni politički krug zatvorio je ulaskom u Sabor na listi SDP-a, stranke za koju je smatrao da se pod Račanom reformirala i odmakla od nasljeđa komunizma i jugoslavenstva. Dvanaest godina nakon njegove smrti za službenu politiku kao da ne postoji. Valjda nije bio dovoljno Hrvat po današnjim standardima HDZ-a.

Uglavnom, može se povući paralela između situacije s sirijskim izbjeglicama i temom teksta u nastavku: kao što su Karlovčani nastavili slušati Vukova unatoč zabranama i etiketama, većina Karlovčana će unatoč kukavičke šutnje lokalnih vlasti, paranoji i predrasudama glasne manjine, prihvatiti sirijske obitelji ne kao potencijalnu opasnost, već kao ljude u nevolji.

„U prodaji ploče pjevača - emigranta“ , Karlovački tjednik, 30. kolovoza 1973.

U prodavaonici broj 20 karlovačkog trgovačkog poduzeća „Tehnomerkur“ U Ulici Nade Dimić 4, ljubazni poslovođa nudi kupcima ploče i kazete na kojima zabavne melodije izvodi pjevač - emigrant Vice Vukov.

- Ploče se dosta kupuju, govori poslovođa dok u kesicu stavlja kazetu i tri gramofonske ploče u izvođenju Vice Vukova, čiji je izdavač „Jugoton“ Zagreb.

- Znate li tko je taj pjevač i što je činio?

- Nije me briga, jer kupci traže ploče, odgovara poslovođa.

Slično je i u prodavaonici broj 54 karlovačkog Općeg trgovačkog poduzeća koja se nalazi na Zrinjskom trgu 4. I tu prodavač prodaje kazete na kojima je snimljeno desetak pjesama u izvođenju Vice Vukova. - Pa što, kad ljudi traže ja ću im to i prodati, odgovara na pitanje zašto to čini.

Ne ulazimo u to da li je ploča tražena ili nije, ali nas zanima, da li odgovorni iz „OTP-a“ i „Tehnomerkura“ znaju tko je Vice Vukov, koji je odmah nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije napustio našu zemlju i vani se priključio ekstremnoj emigraciji.

Nema zabrane prodaje ove ploče, ali izdavanje i prodaja ploča pjevača emigranta nije ništa drugo, nego najblaže rečeno, politička neodgovornost. Osim toga dinar od tantijema na prodane ploče ne bi smio ići u džep emigranta Vice Vukova.

Pripremio Tihomir Ivka