Da je ono što je nama samorazumljivo drugima začudna zanimljivost dokaz je i današnji razgovor na stranicama KAportala s mladom Nizozemkom (pročitajte ga OVDJE...) koja već sedam mjeseci živi među žabarima. Iz razgovora s njom zaključujemo da Karlovac nije bogzna što, da ima grozan javni prijevoz u odnosu na njenu domovinu, ali ima rijeke. U kojima se može kupati! Dok filozofiramo i brendiramo Karlovac blesavim sloganima koji ništa ne znače, dobro da nas za nos ne ugrize ono što očito ne vidimo i ne znamo iskoristiti u punoj mjeri.

Naše rijeke su nakon milenijskog komunalnog zahvata kojim je prestalo ispuštanje oborinskih i otpadnih voda, nakon dugih desetljeća industrijalizacije i niskih ekoloških standarda, čiste kao planinski potoci. Čekaju da ih se plemenito iskoristi, prije svega u turističke svrhe. Čekamo vlast koja će biti u stanju napisati smislenu dugoročnu strategiju razvoja karlovačkog turizma čija će osovina biti karlovačke rijeke.

Sadržaj se nastavlja...

Dok čekamo, vraćamo se malo u prošlost i podsjećamo za što su sve karlovačke rijeke korištene. Prilično davno Korana je smatrana ljekovitom, Kupa je bila plovna i u 19. stoljeću bila žila kucavica gradske opskrbe. Trgovačka plovidba na Kupi više nema smisla pored današnjeg kopnenog prometa, a i da ima ploviti se ne može zbog začuđujućih zakonskih propisa da se iz rijeka više ne smije vaditi šljunak. Rezultat: Kupa ispod mosta na Baniji se može prehodati, a da se ne smočite preko pasa.

Manje je poznato i zaboravljeno da je Kupa ne tako davno korištena za privredni ribolov i da se kupska riba prodavala na ribarnicama Zagreba, Ljubljane i Rijeke i da su od toga živjele mnoge karlovačke obitelji. Uz to, sportski ribolov na karlovačkim rijekama desetljećima prije samostalnosti Hrvatske u gradsku kasu donosio je prilično deviza jer se aktivno radilo na dovođenju sportskih ribolovaca iz Zapadne Europe, ponajprije iz Italije. Sad kad su nam rijeke čiste, nema razloga da u njima ne bude obilje riba. Ako je tako, sigurno ima prostora da se povrati stara slava karlovačkih rijeka u smislu sportskog ribolova i turističkih potencijala, a možda ima prostora i za obnovu privrednog ribarstva uz određena ulaganja, da se riba iz karlovačkih rijeka (opet) nađe na meniju restorana širom Hrvatske.

„Gdje su kupski ribari?“, Karlovački tjednik, 18. lipnja 1970.

Uz niz privrednih, grana koje su se u Karlovcu i oko njega razvijale čitava stoljeća bilo je važno i karlovačko ribarstvo. Zahvaljujući čistoći i zdravlju svojih rijeka koje su sve „gorske“, riba koja se u njima lovila imala je osobit, svoj ukus, i bila je tražena i van Karlovca, kao u Zagrebu, Ljubljani, Rijeci, a dolazilo se po nju skoro još do prije tri godine i iz Srbije. Tu živi glavatica (mladica), kečiga, som, štuka, bolan, šaran, linjak, vretenac, grgeč (okan), patuljasti somić zvan „amerikanac“, deverika, jež, klen, plotica, podust (brus), smuđ, i tako dalje i tako dalje.

Naravno da je takvo obilje, upravo bogatstvo, moralo privući karlovačkog čovjeka da se u svojim rijekama ne samo kupa već da se i koristi takvom rijetkom prilikom da lovi ribu, pa su mnogi i mnogi Karlovčani od tog i živjeli, postali profesionalni ribari. U starom Karlovcu postojala je i otvorena riblja tržnica, lijevo kasarne „Josip Kraš“, pa se ta ulica, neslužbeno, u građanstvu, i danas naziva „ribarska ulica“ jer tradicija čini svoje. Ukratko, poznat po svom slatkovodnom ribarstvu, Karlovac je od tog izvlačio i korist.

Tako je to potrajalo od osnutka Karlovca pa sve do prije tri godine. Od 1967. zabranjen je privredni ribolov, ribom bogata područja karlovačkih rijeka predana su isključivo sportskom ribolovu, a profesionalni ribari su bez svojih redovitih prihoda. Zanimljivo je da se takva odluka stvorila bez učešća široke javnosti, bez sudjelovanja ribolovaca kojima je to bilo zanimanje, zanat...

No što je s onima kojima je do naše ribe, a nisu ili ne mogu biti ribolovci? Sto je s našim brojnim dijetalcima kojima je slatkovodna riba važan dio prehrane? Što je s prihodima naše općine kojoj u ovo vrijeme reforme ne bi bite na odmet ubrati milijune dinara u ime poreza?

Nekad je riba tobože bila „luksuz“, skuplja od ostalog mesa. Danas je obratno, jeftinija je. Osim toga trebalo bi misliti i na to da se naši stočni fondovi stalno nalaze u krizi. Ne bi li tu mogao priskočiti u pomoć privredni ribolov? Barem pet tona slatkovodne ribe u našoj trgovačkoj mreži tokom ovog proljeća, a to je objektivna procjena, i te kako bi dobro došla karlovačkim stolovima, a da ne govorimo i općinskoj blagajni. Trebalo bi malo počuti kako se vajkaju karlovački ljudi, pitajući „pa zašto nema naše ribe? Gdje je i kakva plotica, deverika, klen, okan?“. Smatramo da su ti ljudi u punom pravu. Nisu naše svima nam drage rijeke samo za onih pet stotina sportskih ribolovaca, već za čitav grad. Misliti drugačije, znači nehaj za općenitost, stavljati se ispred cjeline. A tko može i smije imati pravo na takve stavove i postupke.

Da saberemo. Općinska skupština bi u interesu sviju nas trebala izmijeniti odluku o zabrani privrednog ribolova na svom području. Samo tridesetak profesionalnih ribolovaca davali bi joj u ime poreza milijune, a to je i te kako važno za naše financije u vrijeme privredne reforme kad treba računati sa svakim dinarom. Karlovačka tržnica dostala bi se najmanje desetak tona zdravog prehrambenog artikla godišnje kao dopune stočnom mesu, a općenarodna imovina na karlovačkom području ne bi gubila milijune prihoda. Reorganizacijom korištenja naših voda na smišljen gospodarski način pružila bi se zarada većem broju naših ljudi negoli je 500 sportskih ribolovaca, koji ne bi izgubili ništa: ribarili bi i dalje, ali pod nadzorom stručne službe, koja bi pazila ni red, a u isto se vrijeme brinula za poribljavanje, mlađ, već u vlastitom interesu. Ta bi služba vodila brigu i o smanjivanju štetnih otpadnih voda, a skrbila bi se da bi došao na svoj račun i turist, zaustavljajući se na kraćem ribolovu na Kupi. Ukratko, to što je danas predano na isključivo korištenje „pet stotina“, postalo bi zaista opća stvar usmjerena na opću korist, i zato ne vidimo niti kakvog zdravog, objektivnog razloga koji bi se s isto tako zdravim argumentima i smio i mogao suprotstaviti ovom našem prijedlogu. Mogao bi to biti jedino kakav nezdravi i partikularistički obojeni hir, koji inače nazivamo nebrigom za istinsku vrijednost zajednice.

(P.S. - tekst je objavljen kao otvoreno pismo čitatelja Ivana Dolingera i Slavka Šojata)

Pripremio Tihomir Ivka