U to nema nikakve sumnje, Karlovac je komunalno uređen mnogo kvalitetnije negoli je to bio slučaj prije pola stoljeća . Da budemo precizniji, Karlovac je naoko bolje uređen, asfalt je na površinama i gdje ga treba i gdje ga ne treba, ali počesto po pitanju kanalizacije, vrelovoda i ostalih važnih i skupih komunalnih postrojenja ispod zemlje samo kamuflira godine guranja problema pod tepih. U nekim stvarima kao da su Karlovac i njegovi politički vođe promašili vrijeme. Nešto što je nekad bilo potreba (i luksuz s obzirom na vječnu besparicu), dobili smo desetljećima kasnije, ali ti sadržaji više nisu trebali nikome u vrijeme konačne realizacije.

Dobra su ilustracija sportska igrališta na otvorenom. Prije pola stoljeća nije bilo mobitela, televizije, PlayStationa, 300 programa na kućnom LCD TV ekranu monstruozne veličine naspram 66 cm dijagonale televizora s katodnom cijevi. Lopta je u takvoj situaciji bila glavni izvor zabave za djecu i mlade. Na košarkaškom igralištu u Šancu čekalo se na red za hakl, danas čak i po najljepšem vremenu igralište zna biti sablasno prazno i tiho. O igralištima koja su u zadnjih 20-ak godina niknula po svim kvartovima, koja imaju ogradu, iscrtane linije, nove koševe i golove s mrežama, da ne govorimo. Izgledaju kao svojevrsna umjetnička instalacija u prostoru, na njima rijetko koga ima, ponajmanje gradske dječurlije.

Sadržaj se nastavlja...

Prije pola stoljeća gradskim klincima su za zabavu bile dovoljne četiri cigle ili štapa koji su „glumili“ stative i jedna lopta…,i uređena travnata površina. A boljih travnatih terena od gradskih parkova nije bilo, pa je grad desetljećima imao profesionalnog čuvara parkova koji je batinom rastjeravao uljeze željne igre na otvorenom. Kao što vidimo iz pola stoljeća stare crtice, nove generacije klinaca nisu trpjele takve vrste autoriteta i čak su posezale za fizičkom silom da se izbore za svoje pravo na park.

„Pretučen čuvar parkova“, Karlovački tjednik, 18. svibnja 1968.

Do prije nekoliko godina čuvar parkova predstavljao je „strah i trepet“ za svu gradsku djecu. Danas se malo koje dijete boji čovjeka sa štapom u ruci čiji se posao sastoji u čuvanju parkova i ostalih gradskih zelenih površina. Travnjaci sve češće služe za igru djece, pa komunalno poduzeće „Zelenilo“ ima velike teškoće oko njihova održavanja. Na drugoj strani poduzeću se prigovara da ne vodi dovoljno računa o parkovima. U namjeri da se udovolji takvim primjedbama, „Zelenilo“ je angažiralo dvojicu čuvara, čiji je jedini zadatak da iziđu na kraj s djecom.

Međutim, već sada kad su travnjaci tek ozelenjeli može se reći da su čuvari izgubili bitku. Jedan je dao otkaz, nakon što je bio fizički napadnut. Ostao je još Cvijan Živić u čuvarskoj službi. Po svoj prilici neće ni on dugo ostati. Nedavno su i njega pretukli. Nakon toga je otišao direktoru i rekao da ni za kakve pare ne želi više biti čuvar parkova.

Pripremio Tihomir Ivka