O dobu prije negoli smo se izbornom aklamacijom odlučili živjeti u demokraciji, pa nam je u taj novi politički okvir uvaljen i kapitalizam kao samorazumljivi dodatak, razmišljamo kao o dobu amaterizma, besplatnog rada u zajednici, sveopćeg volonterstva, od radnih akcija do angažiranja u raznim sportskim društvima. Sve iz poticanja kolektivnog duha, osjećaja pripadnosti grupi, iz solidarnosti, ali i zbog postizanja višeg statusa u društvu. Danas ljudi od dnevnih obaveza nemaju vremena poklanjati sebe, a to više nije ni cijenjena društvena „disciplina“, besplatni društveni angažman je za bedake.

Danas i nešto što zovemo volonterskim vođenjem općine ili neka druga društveno- politička „volonterska“ pozicija u raznim udrugama civilnog društva, podrazumijeva određeni honorar. No, da su i prije pola stoljeća u vrijeme idealizma imali problema s idealizmom, ukazuje i članak koji danas vadmo iz naftalina. „Nema problema, ali to treba platiti“, rečenica je koja je danas standard, ali čini se da i u socijalističkim vremenima nije bilo bitno drugačije. Političke strukture su uvijek su prodavale spin da je amaterski društveni angažman osobno zadovoljstvo, a politički osobna žrtva. U skladu s tim nameću i nakaradni zaključak: osobno zadovoljstvo bi trebalo biti besplatno, „žrtva“ se mora naplatiti.

Sadržaj se nastavlja...

Društva i udruženja u novim uvjetima, Karlovački tjednik, 16. rujna 1965.

Prijedlog da se preispita položaj i značenje društvenih organizacija i udruženja građana u sadašnjim uvjetima potekao je iz Općinskog odbora SSRN pa će se o tome raspravljati u iduća dva mjeseca kako bi se do kraja godine znalo što se na tom području može očekivati u 1966. godini. U diskusijama će učestvovati nekoliko tisuća članova društava i udruženja, koji iz svote namijenjene financiranju opće potrošnje dobivaju za svoj rad godišnje oko 200 milijuna dinara. Na spisku je oko 50 raznih društava, organizacija, klubova i saveza. Tu su omladinske i dječje specijalizirane organizacije, kulturno-umjetnička društva, tehnički klubovi, društva „Naša djeca“, Savez organizacija za fizičku kulturu, Konferencija za društvenu aktivnost žena i drugi. Treba li njihovu djelatnost svesti na minimum ili se možda novostvorena situacija može iskoristiti i za pojačanje njihove aktivnosti ? Odgovor na to pitanje je nađen. On proizlazi iz uvjerenja da se uz malo dobre volje s istim sredstvima može napraviti više. Prije svega da se napravi takav program rada i međusobne suradnje da društveni život Karlovca i slobodno vrijeme njegovih građana bude ispunjeno raznovrsnijom aktivnošću. Jer, svi se slažemo u tome, da nema smisla financirati društva i organizacije koje svoj rad svode na traženje dotacija, a novac im treba samo za honorare rukovodstva i stručnih rukovodilaca. Društvo koje može okupiti veći broj članova i nudi raznovrstan program rada dobit će veću materijalnu i moralnu podršku. Sve je to ipak lakše reći nego učiniti. Neka društva i organizacije dosad su često morala odgađati godišnje sastanke, jer nije bilo ljudi koji bi se prihvatili rukovođenja.

Smisao amaterskog rada se izvitoperuje i krivo tumači. Tako, na primjer, Karlovac već više godina nema limenu glazbu jer nitko ne želi učestvovati iz ličnog zadovoljstva. Traži se honorar za probe i svaki nastup. Sada se želi nešto pokrenuti, ali prve računice pokazuju da za to treba godišnje odvojiti 3 milijuna dinara. Simfonijski orkestar „pojede“ u godinu dana 500.000 do milijun dinara, a daje jednu ili dvije priredbe. Često se čuju riječi: „Ako hoćete da imate platite me“. Kao da se radi o namješteniku Općinske uprave ili Socijalističkog saveza, a ne amateru koji to radi u prvom redu iz ličnog zadovoljstva. U vezi s time već su u gradu počele brojne zanimljive diskusije koje po općoj ocjeni mogu biti vrlo korisne. Postavlja se na primjer pitanje što može stimulirati jednog amatera. Izviđači zamjeraju što njihov dobrovoljan rad na izgradnji kampa u Turaju kod Zadra nije zabilježen ni jednom fotografijom ni člankom u novinama. Ako se to tako dalje nastavi, kažu oni, opast će interes za članstvo u toj organizaciji. U pozadini takvog rezoniranja je uvjerenje da društva i organizacije rade u prvom redu za nekog drugog, pa ako ne dobiju priznanje (u bilo kom obliku), da je trud bio uzaludan. Lično zadovoljstvo je formula kojom se može uspješno suprostaviti filozofiji materijalne koristi, ali to treba prihvatiti kao opće pravilo. Ako bar donekle u tome uspijemo učinit će se mnogo...

Pripremio Tihomir Ivka