Sad kad je ministar financija napokon našao sebi ravne neprijatelje, pa počeo pečatiti cvjećarnice zbog iznuđenih prekršaja neizdavanja računa za jednu margaretu, Hrvatska može odahnuti. Zasigurno ćemo nakon ovakvog uvođenja reda ovo postati bolja zemlja, Nema veze što je ministar nijemo promatrao kako njegov gazda u Agrokoru grabi državne poticaje i ubija sitnu poljoprivredu, mažnjava državna poduzeća za sitne pare, zadužuje ih neodgovorno kreditima, zakida dobavljače i generira nelikvidnosti u prehrambenoj industriji, uništava financijski tisuće ljudi i tjera državu da spašava proračunskim milijunima što se može. Nema veze što svakodnevno već četvrt stoljeća političari nanose ogromnu izravnu financijsku štetu ovoj državi, ne samo zbog svoje liderske ograničenosti nego prije svega iz pohlepe. Oni nikad neće odgovarati i bit „zapečaćeni“. Treba strogo udariti po onima koji krpaju kraj s krajem, cvjećarima, postolarima, urarima, pekarima, sitnim trgovcima i ugostiteljima, kažnjavati ih – kako je najavljeno – i za jednu kunu razlike u kasi.

Ponekad si čovjek pomisli da je najbolje imati potpuno ilegalan posao, ponekad se čini da je bolje imati posla s policijom nego s poreznicima. Na ovo razmišljanje naveo je nas je tekst iz starih novina o najstarijem zanatu na svijetu, koji je rijetko kad i rijetko gdje kroz povijest bio u potpunosti legalan. Oglasi po internetu pokazuju kako unatoč nezakonitosti, taj posao i danas cvjeta. S obzirom da takav posao nije i ne može biti prijavljen, to i ne može biti briga ministra financija, on se i dalje može mirno baviti pečaćenjem cvjećarnica.

Sadržaj se nastavlja...

Prostitucije je bilo i u mrskom socijalizmu, u kojem je hrvatska žena dobila pravo glasa, emancipirala se na svaki način, formalno po prvi put izjednačena s muškarcem u obrazovanju, mogućnosti zapošljavanja pa i u bavljenja visokom politikom. Sjetimo se samo činjenice da je hrvatsku pobunu protiv beogradskog centralizma 1971. vodila upravo žena – Savka Dapčević Kučar.

U spomenutom socijalizmu – unatoč popularnom povijesnom revizionizmu – se moglo otvoreno ukazivati na društvene probleme do određene granice. Paradoksalno, Karlovački tjednik, tamo negdje od 1965. do 1990.bio je kritičniji prema devijacijama u vlasti negoli je to danas u demokraciji i slobodnije je otvarao je škakljive društvene teme . Ne uvijek izravno, počesto između redaka, a ponajčešće kroz polu-humorističke tekstove. Kao ilustraciju prenosimo duhoviti tekst iz davne 1972. o prostituciji u Karlovcu.

„Obrti, fušeri i konji“, Karlovački tjednik, 27. srpnja 1972.

Pa, ljudi kamo to idemo?! U građu jedva da nalazimo dvije-tri predstavnice najstarijeg zanata na svijetu. Propast će nam turizam. Jer izvjesno je da najveći broj naših dragih gostiju dolazi u loš lov i na dobre cure. Što to ne priznati! Mislite da ću valjda cijediti sada te dvije-tri posljednje Mohikanke, karlovačke Amazonke. Čemu? Ne bih im jadnicama bio u koži. Nije lake izdržati društvo tolikih glavonja, pijanaca i starih jaraca. Samo moralisti (koji ih u duši žele) javno ih, kada su u društvu, pljuju. Nije im lako i ostavljam ih na miru.

Zabilježio bih neke sitnije detalje o istom poslu na drugoj strani. Primijetili ste možda: javnih cura je javno manje, a „gostiju“ čak i više, dakle javnih cura koje to ne rade javno je više. Javlja se novi, daleko pokvareniji obrt u ovom našem gradu. Zasada znam nekoliko mladih i starijih dama, sasvim već iskusnih na tom poslu. Uvijek u novim ugodnim odorama, uvijek pune zgražanja za nešto jezivo (podavanje za novac), a s lijepim vezama u tom poslu. Sada u toj branši tajno imate: studentica, nezaposlenih šiparica, starijih koka i čega sve ne. Nemojte nikako misliti da je najstariji obrt prestao cvasti. Toliko ih to radi recimo diskretno, da je broj curica i cura koje liježu za lovu u ovom našem Karlovcu popriličan. Dobar im posao. Gospodo i drugovi moralisti (možda su među vama i te dame), nemojte me sada ščepati za vrat. Ovaj obrt je teško zabilježiti i oporezovati. Samo da mi je znati koji nije.

Fušeraja i rada u slobodno vrijeme koliko hoćeš. Volio bih da se „nadležni“ jednog dana zalete i u naših zub-majstora. Da vide koliko ih u kućama nema privatne ordinacije. Da ne bi postojanje alata u kućama i zubarskih stolica, koje koriste u slobodno vrijeme, pravdali velikom ljubavlju za posao, bez kojeg ne mogu? Slično vam je i s AB majstorima. To su vam oni bez kojih sadašnjica ne može. Koliko su djece ilegalno prije vremena izvadi, ne zna ni sam đavo. U privatnim ordinacijama rade kao veliki. Zašto sve ovo pišem, pitat ćete, kada ionako većinu stvari znate. Tek toliko da vas podsjetim na jednu notornu istinu pred kojom svi žmirimo. Valja se s time početi svađati. U krajnjem, bolje je da i privatno rade, ali neka plate i bećarski porez. Pri tome ne mislim na one curice iz prvog dijela današnjeg pisanja. Njima je teško stati...

Pripremio Tihomir Ivka