Nema dugo kako smo pisali o sličnosti prakse javnih natječaja za zapošljavanje kao pukom zadovoljavanju zakonske norme, no ta je praksa toliko zloćudna za ovo društvo da bi je trebalo ponavljati svaki dan. Iz jednostavnog razloga što smo u stanju mediokritete pa i potpune neznalice forsirati na štetu pametnijih i obrazovanijih samo zato jer su ovi prvi ili podobniji ili po babi i stričevima bliži strukturama koje o zapošljavanju odlučuju. Pisali smo o tome kako su se i ondašnje socijalističke strukture kao i ove naše demokratske danas iščuđavale kako malo kandidata se javlja za najviše funkcije u poduzećima, dakle direktore. I danas i prije bilo je gotovo isto: uglavnom se unaprijed znalo tko će gdje biti direktor neovisno o tome tko se prijavio na natječaj.

Ovaj put smo pronašli komentar star pola stoljeća koji kao da je napisan danas. Dapače, da ga se stavi u novi broj Karlovačkog tjednika uz malu promjenu institucija i titula, savršeno bi ocrtavao trenutnu situaciju i stanje svijesti u lokalnoj politici. No, takav ton bi danas u novinama pod kontrolom gradske vlasti bio prvorazredni politički skandal, akt pobune. Ako nas tužnima može činiti to da se borimo s istim anomalijama kao i prije 50 godina, očajnim nas s pravom može činiti činjenica da su u vrijeme komunističkog mraka urednici i novinari u službenim gradskim novinama mogli biti ono što u ovoj nazovi demokraciji ne mogu: korektiv vlasti i upozoravati na procese pogubne za zdravlje društvenog tkiva.

Sadržaj se nastavlja...

„Nepovjerenje“, urednički komentar, Karlovački tjednik, 10. veljače 1966.

Izvinjavamo se čitaocima što smo izabrali primjer iz vlastite kuće ali om nam je nekako najbliži: na raspisani natječaj za daktilografa naše redakcije do ponedjeljka je pisanu ponudu poslalo 11 kandidata, a gotovo toliko građana je prethodno telefonom pitalo je li mjesto za koga već rezervirano i ima li uopće smisla da se natječu. Odmah da kažemo: zaista nemamo „svog kandidata“. Odlučili smo da od ponuda izaberemo onu koja će najbolje odgovarali uvjetima posla i zadataka.

Riječ je naravno o nepovjerenju koje je u javnosti dovelo natječaje gotovo na nivo diskreditiranosti. Oni koji su se jednom natjecali znaju najbolje o čemu se radi. Neke od takvih pojava koje su izbile u javnost ili do kojih su novinari došli individualno, bile su svojevremeno predmet ozbiljne intervencije ovog lista. Karlovac uostalom nije bio jedini grad u kojem poneki od natjecatelja nisu zatražili i zaštitu suda.

Natječaji su najmanje krivi što stvari tako stoje. Njih je praksa naučila da se izigrava ono što je u javnosti objelodanjeno kao zakon, ili su za takvu praksu čuli od onih koji su imali prilike da je osjete na svojim leđima.

Na onima kojima se povjerava realizacija natječaja jest da se stara praksa izbriše i vrati poljuljano povjerenje u demokratičnost jednog sistema upošljavanja ljudi. Ti „oni“ smo, mogli bismo reći, svi – jer nije isključeno da ćemo danas-sutra biti u poziciji da o tome neposredno odlučujemo…

Takve stvari se ne lome preko koljena, proces će sigurno biti dug jer je duga bila i jer je dubokog korijenja uhvatila naopaka praksa, ali bi zaista porazno bilo kad bi stvari poprimile drugačiji obrat.

Pripremio Tihomir Ivka