Karlovac je prije pola stoljeća bio točno onoliko godina od „velikog“ rata, onog 2. svjetskog, koliko smo mi danas od "našeg" rata, onog Domovinskog. Karlovac je u to doba bio u snažnoj ekspanziji, silno ambiciozna sredina o čemu smo kroz priče iz prošlosti o brzini napretka često pisali. O tom zamahu ovaj put ćemo samo spomenuti da su demografi i urbanisti predviđali da će Karlovac do početka stoljeća biti rad od stotinjak tisuća stanovnika. Kao što znamo, Karlovac se zbog rata, nepososbnih političara, pljačkaške privatizacije utopio u hrvatski prosjek i Karlovčana je otprilike onoliko koliko ih je bilo i prije pola stoljeća, a današnji demografi predviđaju da će nas biti još manje.

Ambiciju, želju za napretkom, izgradnjom današnji političari naslijedili nisu, ali jesu loše navike. Jedna od njih je svakako forsiranje podobnih umjesto stručnih u sve pore javnog djelovanja, trpanje stranačkih mediokriteta u sinekure, postavljanje partijskih pouzdanika na vodeće položaje bez puno razmišljanja o njihovim stvarnim poslovnim kvalifikacijama. Kao što se vidi iz teksta u nastavku, komunisti svjesni da bi im takva vrsta kadroviranja mogla doći glave, tražili su načina da polupismene partijske zaslužnike na direktorskim mjestima sklone jer su, kako je to zanimljivo sročeno, „njihove mogućnosti prevaziđene“. No, u to doba objektivno broj ljudi s „pravim“ fakultetom je bio vrlo nizak pa se na mnoga mjesta nije ni imalo koga postaviti, čim su stasale nove školovane generacije prešlo se u drugu fazu postavljanja „stručnih KPJ-ovaca“. Slično čistilište, odnosno postavljanja „stručnih HDZ-ovaca“ kao fazu na putu iz pakla kad je stranačka knjižica bila jedina bitna referenca, prolazimo kao neki deja vu i sada s obzirom da nakon dugo vremena primjećujemo kako karlovačko vodstvo HDZ-a počinje na rukovodeća mjesta pod svojom ingerencijom postavljati ljude iza kojih stoji nešto više od stranačke knjižice. S jednom bitnom razlikom u odnosu na svoje scijalističke prethodnike – ovdje je od 90-ih naovamo bilo puno obrazovanih ljudi, samo je demokratskim političarima na vlasti komunističkog mentaliteta uvijek bila važnija stranka od općeg prosperiteta. Imali su i imaju taj komfor jer im ništa ozbiljno ne prijeti; ovdje ne da ljudi neće izaći na ulice kad su nezadovoljni, oni će mazohističkom upornošću na izborima glasati za one koji ih lažu, kradu i bogate se na njihov račun.

Sadržaj se nastavlja...

„Stručnost“, Karlovački tjednik, 28. ožujka 1968.

U dosadašnjim razgovorima o reizbornosti direktora u karlovačkoj općini prevladava ipak mišljenje da kod izbora novih direktora, njihova stručnost mora biti odlučujuća. Opravdano je uvjerenje da na današnjem stupnju razvoja imamo dovoljno kvalificiranih kadrova među kojima se mogu naći kandidati za direktorska mjesta s moralno-političkim i svim ostalim kvalitetama pored stručnosti.

Prema dosadašnjim analizama, od 43 direktora u karlovačkoj komuni koji podliježu reizbornosti, samo oko desetak ima, uz moralno-političke kvalitete, i potrebnu stručnost za ponovni izbor na direktorska radna mjesta.

Zato neće biti ni malo lak posao izabrati nove direktore umjesto većine dosadašnjih koji ne ispunjavaju sve uvjete. Već prvi razgovori to potvrđuju. Nastojanja društveno-političkih rukovodstava u komuni da se u reizbomosti respektira i stručnost praćena su već do sada s otporom u pojedinim radnim organizacijama. Iza kulisa samoupravljanja pojedinci se bave prikupljanjem glasova za sebe ne birajući sredstva. Zato će i organi samoupravljanja i Savez komunista morati vrlo energično lomiti osobne ambicije koje idu na štetu uspjeha radnih organizacija.

Ma koliko izgledalo teško provesti smjenu direktora čije su mogućnosti prevaziđene ipak je to moguće. Čitav proces je olakšan time što je, kako smo saznali, za svakog pojedinca, koji neće ponovno dobiti direktorsku stolicu, omogućena sigurna egzistencija. Ova komponenta humanosti treba da bude jedan od odlučujućih faktora u poštivanju stručnosti prilikom reizbomosti direktora u karlovačkoj komuni.

Pripremio Tihomir Ivka