Svakodnevno počinjemo osjećati da su karlovačke ceste postale pretijesne za svu silu automobila i za naš amerikanizirani stav prema kretanju. Bez auta više ne idemo ni na posao, ni u trgovinu, ni po djecu u školu, pa makar trgovina i škola bile u krugu od par stotina metara. Standard je viši, pa su i ljudi komotniji. U toj komociji ne treba čuditi što u posljednje vrijeme viđamo i sve više taxi vozila na karlovačkim ulicama.

Konkurencija je vražja stvar, diže kvalitetu usluge i snižava cijene. Za 20 kuna možete se u bilo koje doba prevesti na bilo koju točku u gradu u krugu od četiri kilometra. Iako mnogima iz stare škole to baš nije jasno, zašto dati 20 kuna u gradu koji je ravan i kompaktan, dovoljno malen da se s jedne strane grada na drugu može prijeći pješice za petnaestak minuta žustrijeg hoda?

Sadržaj se nastavlja...

U neka druga, sporija i siromašnija vremena, bilo je više hodanja i vožnje na biciklu, manje automobila, javni prijevoz funkcionirao je bolje…Rijetki taksisti zarađivali su na gastarbajterima, slučajnim namjernicima, roditeljima vojnika koji su u Karlovcu služili vojsku…. Ili je to samo predrasuda? Ako je vjerovati napisima iz starih novina, ovdje je i prije više od pola stoljeća operirala neka vrsta ilegalnog Ubera. Izgleda da uvijek kad se spominje socijalistički sistem treba imati na umu da je jedno od najvažnijih pravila za preživljavanje bilo sabijeno u popularnu krilaticu „snađi se druže“.

„Četvorica u taksiju“, Karlovački tjednik, 19. ožujka 1964.

Prije rata kad je grad bio dvostruko manji, u njemu je bilo 20, pa i više taksi vozila. Danas se u Šebetićevoj ulici parkiraju svega četiri taksija – po jedan „Buick“, „Olimpia“, „Fiat 1400“ i „Kapiten“. Njihovi vlasnici Milan Letica, Mihajlo Ognjanović, Jure Fumić i Anton Sestrić, istina, tvrde da taksi-vozila u Karlovcu ima više – 104. Druga je stvar, kažu oni, što onih 100 ne plaća porez, što nisu registrirani, što…

Ako je vjerovati taksistima, ispada da u nas cvjeta jedan nedozvoljeni obrt. Ima naime, privatni posjednika vozila kojima taksi usluge predstavljaju unosan izvor prihoda. Cijene njihovih usluga su daleko ispod cijene registriranih taksista jer su oslobođeni bilo kakvih davanja. Ova utakmica nije lojalna. „Divlji“ vozači kradu taksistima mušterije ispred nosa. Taksi-vozači tvrde da ih sve poznaju. Protiv nekih su podnijeli prijave sucu za prekršaje općine, ali ne sjećaju se da je do sada bilo kaznenih mjera.

Ugrizao vuk magare i nikome ništa, kaže najstariji karlovački taksist Jure Fumić koji na kotačima živi već više od 30 godina. U stvari, radi se o tome da je teško dokazati da se netko bavi nadriobrtom. Kad prijava dođe do suca za prekršaje, prekršaj ne priznaje ni prekršitelj ni stranka. Svatko – naravno – ima svoje razloge.

Taksisti su ogorčeni. Kažu da im preostaju pretežno mušterije kojima je potrebno izdati račun radi obračuna putnih troškova i slično, zatim bolesnici i oni kojima put do kuće vodi „kozjim stazama“…

Realno, cijene nisu visoke, ali taksi-vozila i pored toga nisu popularna. Sigurno je da na slabije zanimanje građana za ovu vrstu prijevoza utječe i nepovjerenje prema vozačima, premda od onih osoba koje su se vozile taksijem nije bilo prigovora. Nepovjerenje svakako dolazi otuda što se usluga naplaćuje „od oka“, taksimetra nema.

Pripremio Tihomir Ivka