Posljedice karlovačke deindustrijalizacije uzrokovane ratom, ali i pogubnom politikom pljačkaške privatizacije u osebujnom poimanju kapitalizma po rođačkom, nacionalnom i stranačkom ključu, bile su teške. Tisuće izgubljenih radnih mjesta, dugogodišnji zastoj u razvoju, depopulacija i osiromašenje većeg dijela pučanstva. Stvari su se sad, reklo bi se, stabilizirale, ljudi su se navikli da poslovi više nisu doživotni kao nekad, da izvan javnih službi plaća a i profit ne padaju s neba..., nije lako, ali se nekako živi. Kad ne ide, a mnogima ne ide, pakiraju se koferi pa put Njemačke i Dublina, i to ne samo mladi.

U obrnutom pak procesu, poslije jednog drugog rata, onog 2. svjetskog, u ubrzanoj industrijalizaciji, Karlovac je zahvaljujući svom položaju, industrijskoj tradiciji, ali prije svega visokoj ambiciji svojih vodećih političara izrastao u jedan od najvećih industrijskih centara bivše Jugoslavije i privlačio ljude. O tome dovoljno govori činjenica da je od kraja 2. svjetskog do Domovinskog rata više nego udvostručio broj stanovnika.

Sadržaj se nastavlja...

No, kao što je cijena spomenute deindustrijalizacije u društvenom smislu bila visoka, ništa niža nije bila cijena industrijalizacije, samo na drugi način. Naime, kao što se vidi iz teksta u nastavku, Karlovac, osim što je bio jedan od najrazvijenijih, bio je i jedan od najzagađenijih gradova bivše države. U ono doba to nije bio presudni faktor života u jednom gradu, danas nam je ipak nekako draže da su i po cijenu gubitka radni mjesta nestali sve ti pogoni „prljavih“ industrija sagrađenih u strogom centru grada.

„Karlovac na optuženičkoj klupi“, Karlovački tjednik, 10. lipnja 1982.

Višegodišnja istraživanja kopatrole (zagrebačkog „Vjesnika“) koja ispituje zagađenost čovjekove okoline u SR Hrvatskoj, pokazala su da Karlovac spada u red onih gradova u kojem se poduzima najmanje mjera na otklanjanju najvećih zagađivača. Ova ocjena bila je povod da ekipa ekopatrole, zajedno sa Sekcijom za komunalna pitanja i zaštitu čovjekove okoline OK SSRN Karlovca, organizira javnu raspravu na kojoj će se razmatrati nalazi ekopatrole i čuti riječ najodgovornijih rukovodilaca radnih organizacija koje najviše zagađuju čovjekovu okolinu.

Podloga za raspravu bit će nalazi ekopatrole na osnovu istraživanja čovjekove okoline u Karlovcu. Mjerenja su pokazala da Karlovčani udišu najzagađeniji zrak. Ispuštanje sumpornog dioksida i čađi iz kućnih ložišta, OOUR-a Gumara i OOUR-a Toplana, posebno zimi, povećavaju koncentraciju zagađenosti iznad zakonski dozvoljenih granica. Otpadne vode industrije, posebno klaonice, „Lole Ribara“, OOUR-a „Kožara“, „Vunateksa“ i drugih slijevaju se u Kupu bez prethodnog pročišćavanja, iako su po Zakonu o vodama kolektivi bili obavezni do 31.12. 1980. izgraditi, odnosno osposobiti uređaje za pročišćavanje otpadnih voda.

Buka s brzih gradskih prometnica i željezničke pruge, prelazi dozvoljene granice. Pješačka zona postoji samo na papiru jer je ispresjecana cestama.

Ekipa ekopatrole već tri godine provodi ova mjerenja i na temelju toga utvrđuje i rang-listu najčistijih gradova u republici. U prvoj akciji (1979. godine), Karlovac je zauzeo visoko treće mjesto, godinu dana kasnije bio je šesti, a prošle godine tek jedanaesti. Gledajući po pojedinim kategorijama, Karlovac je obično dobro plasiran u kategoriji kvalitete voda, zelenila, kulture, otpadaka i čistoće, te organiziranosti zaštite. Međutim, uvijek zauzima slabo mjesto u kategoriji stanova, buke, zraka, javnog prometa...

Na osnovi svega iznesenog, ekopatrola optužuje grad Karlovac, odnosno relevantne organe uprave i inspekcije, što do sada nisu poduzete akcije da se smanji zagađenost zraka, što nije organizirana služba za praćenje kvalitete zraka i razrađene mjere za sanaiju ovakvog stanja. Karlovac se optužuje i zbog nepoštivanja Zakona o vodama kao i zbog nepoduzimanja mjera da se smanji zagađenost Kupe, Korane, Dobre i Mrežnice.

Pripremio Tihomir Ivka