Otkad je general Delsonz u ime Napoleona ujahao u Karlovac i donio mu, između ostalog, civilnu upravu kakvu danas poznajemo, ukinuo staleške razlike pri čemu svi postaju građani jednaki pred zakonom i porezni obveznici, Hrvati su do dana današnjeg ostali u ljubavi s prekomjernim administriranjem i normiranjem u šumi zakona i propisa koji zagorčavaju život i kompliciraju poslovanje. Primjera administrativnih „pleonazama“ ima napretek i svaki novi sustav koji nas je zadesio u posljednja dva stoljeća navodno pokušava raskrstiti sa starim i uvoditi nove, dakako bolje propise, ali često samo napravi novu zbrku. Večernji list je neki dan u svojoj seriji tekstova o hrvatskim apsurdima objavio podatak da se poduzetnici u Hrvatskoj moraju pridržavati nevjerojatnih 3076 različitih administrativnih procedura koje je pred njih postavila kreativna javna uprava. Ne nedostaje prekomjernog normiranja ni u zoni koja se tiče svakodnevnog života građana. Dobar je primjer osobnog identifikacijskog broja. Ne tako davno najavljen je OIB u tu svrhu koji bi dokinuo jedan drugi identifikacijski broj iz socijalističkih vremena JMBG. Ali, probajte danas otići u banku i podići kredit bez JMBG-a.

Slično je i s domovnicom. Na Središnjem državnom portalu piše kako je „domovnica javna isprava kojom dokazujete hrvatsko državljanstvo, a izdaje je matični ured“. Slijedeća rečenica u istom tekstu koji objašnjava što je to domovnica i čemu služi kaže pak da je „domovnica JEDNA OD isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo“! Dakle nešto je tu višak, moguće domovnica sama s obzirom da ovaj logički niz na stranicama Središnjeg državnog portala završava zaključkom da se „državljanstvo dokazuje važećom osobnom iskaznicom, putovnicom ili vojnom iskaznicom, a ako nemate nijednu od tih isprava, državljanstvo dokazujete domovnicom.“ Logično? Hm, nismo baš sigurni.

Sadržaj se nastavlja...

U svakom slučaju, na ovo malo proučavanje svrsishodnosti domovnice naveo nas je tekst iz vremena rađanja demokratske Hrvatske u kojem je domovnica bila i odraz domoljubne agende mlade države koja se suočavala s okupacijom dijela teritorija i bila prisiljena ratovati da bi stekla samostalnost i suverenitet u svojim AVNOJ-evskim granicama. No, u karlovačkom slučaju pitanje domovnice – kao što se vidi u tekstu u nastavku – otvorilo je neke teške dileme i kao svaka administrativna novotarija prouzročila probleme običnim građanima.

„Domovnica što život znači“. Karlovački tjednik, 14. siječnja 1993.

Svatko ima pravo na jedno državljanstvo i nitko ne može biti samovoljno lišen svog državljanstva, niti prava da promjeni državljanstvo · zapisano Je u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka koju je prihvatila Republika Hrvatska obavezavši se na poštivanje svih važnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Ipak sve konvencije su jedno, a životni tokovi koji ovise o papirima nešto sasvim drugo, u ovom slučaju brojke ipak pokazuje da se može i mora živjeti bez domovnice. Do kada? Vjerojatno do pojednostavljenja zakonskih odredbi (što je i najavljeno) kada će se bez repova i suvišnih obilaženja šaltera moći do domovnice.

Prema nekim procjenama Karlovac trenutno ima 60 tisuća stanovnika. Ta brojka sa svakodnevnim prilivom stanovništva može biti samo veća. Do sada, kako saznajemo u Sekretarijatu opće uprave i inspekcijskih poslova općine, izdano je 36 tisuća domovnica.

- Većina građana nije niti zatražila domovnicu, a svi građani ovog grada nisu niti državljani Republike Hrvatske, objašnjava nam Željko Spudić, sekretar Sekretarijata opće uprave, brojku neizdanih domovnica.

- Mi domovnicu izdajemo na osnovu upisa u knjigu državljana i to prvenstveno na usmeni zahtjev, što znači da bi stranka trebalo osobno doći i zatražiti domovnicu. Izdajemo je i na osnovu pravovaljana punomoći i tu se striktno pridržavamo Zakona o upravnom postupku.

Dobivanje naloga za upis u knjigu državljana u MUP-u, odnosno u Policijskoj upravi Karlovac, prva je karika u birokratskom lancu dobivanja osobnih dokumenata po kojima jesmo ili nismo građani države. Krenuli smo u karlovačku Policijsku upravu sa upitom što je sa ovih 24 tisuće građana bez domovnice.

- Prvi razlog što netko nema domovnicu je taj što je nije niti tražio, objašnjava nam Dražen

lvanušec, načelnik Odjela za upravu i zajedničke poslove PU Karlovac. Drugi je razlog što je tražio, a nije upisan u knjigu državljana u Hrvatskoj i treći da se radi o osobi sa statusom prognanika koji je upisan u knjigu državljana na privremeno okupiranom teritoriju.

Takve osobe ne dobivaju domovnicu već uvjerenje izdano na temelju člana 172. Zakona o općem upravnom postupku. Na temelju tog uvjerenja mogu podnijeti zahtjev za izradu osobnih isprava, osobne iskaznice i putovnice.

Svatko tko ima osobnu iskaznicu ima i dokaz o hrvatskom državljanstvu, međutim u praksi se dešava da se uz osobnu iskaznicu traži i domovnica (što nema zakonskog opravdanja) pa su u tim situacijama ti građani diskriminirani u odnosu na građane koji imaju domovnicu…

Slučajeva oko dobivanja domovnice ima dosta i teško bi se svi mogli nabrojiti. Činjenica je da prema birokratskim regularna i člancima zakona sve izgleda jednostavno, nabavite te i te papire, dati izjave obići šaltere, čekati u repovima i sve će biti riješeno, postat ćeš građaninom sa svim pravima.

Međutim mnogi domovi postali su zgarišta, a sa njima i papiri, mnogi su napustili svoja korijenja i promijenili mjesta stanovanja. Sada su tu gdje jesu, rade, žive, imaju stanove, neku ušteđevinu u banci. Nastaviti takav život mogu samo sa domovnicom, bez nje nema posla, otkupa stana, dionica, a i banke prijete sa povećanjem zateznih kamata.

Jesu li, ili nisu to građani države Hrvatske?

Pripremio Tihomir Ivka