KAportal KAretrovizor: Jesu li se iza željezne zavjese vozile talijanske Vespe i gledali njemački televizori, kao u Karlovcu početkom 60-ih? | Karlovački informativni web portal

KAretrovizor: Jesu li se iza željezne zavjese vozile talijanske Vespe i gledali njemački televizori, kao u Karlovcu početkom 60-ih?

foto: KAfotka.net

Svi znamo da je Jugoslavija bila daleko od idealne države, i politički i ekonomski. No, tko kaže da je u toj socijalističkoj jednopartijskoj državi – pogotovo nakon što se otrgnula iz Staljinovog zagrljaja i negdje sredinom 50-ih počela liberalizirati – sve bilo crno, taj namjerno ili iz neznanja falsificira povijest.

Ne znamo točno koji je od ta dva razloga aktualnu predsjednicu natjerao da u svijetu tupi kako je rođena s krive strane željezne zavjese, i ponavlja popularne populističke bedastoće da se nije smjelo isticati da si Hrvat i kriomice moralo ići u Crkvu, a sad tome dodala i u ničem utemeljenu tvrdnju da je NK Rijeka u socijalizmu bila rezervni klub Zvezde i Partizana, pa su joj stoga bili draži Dinamo i Hajduk. Onaj Dinamo iz kojeg su put Zvezde išli Janjanin, Ivković, Bračun, Boro Cvetković i Prosinečki i onaj Hajduk koji je u doba socijalizma bio na glasu kao omiljeni klub Josipa Broza Tita.

Predsjedničina neodgovorna populistička nonšalancija po pitanju tumačenja povijesti vrijeđa mnoge s malo mozga u glavi, a i nju stavlja u licemjernu poziciju. Naime, ako je u doba njenog rođenja Hrvatska s Jugoslavijom bila iza željezne zastave, kako to da je njen otac imao privatnu mesnicu što je bilo teško zamislivo u DDR-u ili SSSR-u i kako to da je iza te željezne zavjese, iz jugoslavenskog komunističkog mraka bila poslana godinu dana na besplatno školovanje u SAD, državu koja je bila najžešći oponent komunizmu kroz razdoblje hladnog rata?

  • Ponavljamo, Jugoslavija je imala krupnih mana, prije svega po pitanju osobnih sloboda, ali stavljati je u razdoblju poslije 1955. u isti koš s crnim diktaturama kao što su Sovjetski savez ili Istočna Njemačka je naprosto pogrešno crno-bijelo pojednostavljivanje i iskrivljavanje činjenica. Kad to učini anonimni komentator ispod članka na internetu, to je folklor koji se uklapa u aktualne procese u hrvatskom društvu, kad to čini predsjednica, to je neodgovorni jeftini populizam i dodvoravanje niskim strastima neobrazovanijeg dijela biračke publike.

    Da nije sve tako crno-bijelo na mnogo mjesta nas podsjećaju i članci iz starih novina i nameću mnoga pitanja našoj predsjednici. Jedno bi moglo glasiti i ovako: Jesu li se iza željezne zavjese vozile talijanske Vespe i gledali njemački televizori, kao u Karlovcu početkom 60-ih godina?

    „Standard naš svagdašnji“, Karlovački tjednik, 23. svibnja 1963.

    Imati radio-aparat prije pet godina, značilo je imati solidan standard. Imati vespu ili televizor u 1958. godini, značilo je „biti Amerikanac“. Imati privatni automobil u to vrijeme, značilo je ostvariti nešto što je u očima svakog čovjeka izgledalo kao nedostižan san. Danas, pet godina nakon toga, kriteriji po kojima se ocjenjuje standard našeg čovjeka znatno su se promijenili. Biti posjednik radio-aparata, danas je potpuno razumljiva stvar, kao što je na primjer normalna stvar da svaki čovjek ima cipele ili kaput. Staviše, danas je normalna stvar da čovjek osim radio-aparata ima i tranzistor. To danas više nije obilježje standarda, već nešto što se samo po sebi razumije, a ne nikakav luksuz, pristupačan samo odabranima.

    Kad bi svaki posjednik vespe, motora, televizora ili automobila bio i danas smatran „Amerikancem“, onda bi svaki deseti Karlovčanin bio Amerikanac. To su samo one vanjske manifestacije našeg standarda, koje se vide iz ulice. A one unutrašnje koje se ne vide?

    Postavimo pitanje koliko domaćinstava danas ima kućanske električne aparate široke potrošnje? Možda bi bilo umjesnije postaviti pitanje koliko kućanstava nema bar jedan električni kućanski aparat. I nema sumnje da bismo ih vrlo lako nabrojili, ako ih uopće ima. Električni štednjak, bojler, hladionik, stroj za pranje rublja, razni mikseri, mlinci za crnu kavu i tko bi ih sve nabrojio! Sve su to aparati koje smo prije pet godina gledali u stranim filmovima i mislili da su nam nedostižni.

    Danas se, međutim, teško može naći stan u kojeriv se ne nalazi bar jedan od tih aparata.

    Evo i jednog podatka. Građani Karlovca ostavili su prošle godine u trgovini na malo blizu 10 milijardi dinara. Brojka koja bez sumnje imponira. Velik dio ovih sredstava namijenjen je za takozvanu robu trajne potrošnje, a prvenstveno za nabavu pokućstva i aparata za domaćinstvo.

    Ako je potrebno ilustrirati razliku između 1957. godine i danas, moguće je to najbolje na primjeru motornih vozila. Dok je prije pet godina u Karlovcu bilo registrirano svega nekoliko automobila (uglavnom taksi-prevoznici) i motora, prošle godine registrirana su 942 automobila i 1003 motor-kotača. Slična je situacija i s televizorima. Godine 1957. u Karlovcu ih gotovo i nije bilo, osim možda nekoliko u ugostiteljskim objektima , a danas ih u Karlovcu ima više od tisuću. I po broju radio-pretplatnika Karlovac je znatno iznad republičkog i jugoslavenskog prosjeka. U posljednjih pet godina broj radio-aparata se udvostručio, tako da ih danas imamo oko 10000. Prosječno, Karlovčani godišnje kupuju oko 900 radio prijemnika.

    Brojke o povećanju standarda mogle bi se nabrajati u nedogled, ali i ovih nekoliko je dovoljno za ilustraciju. No, to je samo osobni standard, a gdje je još onaj drugi, društveni? Tu su rezultati još veći.

    U posljednjih pet godina u Karlovcu je izgrađeno 2200 stanova, 6837 kvadratnih metara školskog prostora, 5,5 kilometara kanalizacije, izvršeno je više od milijun zdravstvenih pregleda…

    Pripremio Tihomir Ivka

  • Odgovori