Kad u nešto danas niste sigurni, pitajte Google, sigurno ćete biti bliži odgovoru. Tako je bilo i s nedoumicom je li epitet Karlovca kao grada parkova posebnost u okvirima Hrvatske, ili si tako za svoje interne potrebe tepaju i neki drugi gradovi. Ukucavanje pojma „grad parkova“ u sveznajuću tražilicu nije ostavljalo prostora nedoumici, Karlovac je jedini grad u Hrvatskoj koji se naziva i kojeg nazivaju gradom parkova.

Tu znamenitost imamo djelomično zbog povijesne uvjetovanosti kao grad s vojnom svrhom ranog novog vijeka koji je u jednom trenutku izgubio vojnu svrhu pa su mu ostali zeleni šančevi i bastioni pogodni za hortikulturno uređenje. Drugi je, i važniji, razlog što je Karlovac u jednom trenutku imao naprednu, da ne kažemo dokonu, inteligenciju s luksuzom da se brine o lijepim stvarima u gradu. Tako je 1886. osnovano Društvo za poljepšanje Karlovca čije je ime ujedno bilo i program društva. Bogati članovi i mecene naručivali su tada egzotične sadnice za parkove i perivoje u Trstu i Beču, podizali botaničke vrtove (1896. je nastao današnji Vrbanićev perivoj), i korak po korak postavili temelje da Karlovac s vremenom stekne epitet „grada parkova“. Misiju Društva za poljepšavanje do dana današnjeg nastavila je gradska tvrtka „Zelenilo“ i parkove koje smo naslijedili od naših pametnih predaka održava po visokim standardima brige i urednosti.

Sadržaj se nastavlja...

Mir karlovačkih parkova nadopunjuje životinjski svijet, ali nažalost nije tako očit kao što to znamo viđati po europskim i američkim gradovima i parkovima gdje skakuću gomile vjeverica, zečeva i sličnih životinjica naučenih na blizinu ljudi. Zašto je tome tako, to je već pitanje za biologe, a možda i sociologe. Da je bilo vremena kad naši lijepi parkovi nisu bili tako pusti kao danas, podsjećaju nas stranice starih novina i foto-arhiva Dinka Neskusila na web stranici Kafotka koja također polako postaje karlovačka znamenitost. Uglavnom, da, karlovački parkovi bi nesumnjivo dobili novu dimenziju da ima paunova u njima. Google kaže da je ta azijska životinja prilično osjetljiva i da ako mladi do tri mjeseca starosti pokisnu, uginu! (https://www.agroportal.hr/peradarstvo/19277). Osim bioloških izazova, tu su i oni sociološki, činjenica je da je sve što je lijepo i dovoljno daleko od pogleda, privlači pažnju vandala. No, vjerujemo da ni vremenski ekstremi ni vandali nisu nešto s čime se karlovačko „Zelenilo“ u držanju paunova u parkovima uz Koranu ne bi znalo nositi.

„Nestao i tužni Marko“, Karlovački tjednik, 24. lipnja 1971.

Nije tome davno bilo, unatrag dvije godine, na divnoj obali Korane i lijepim karlovačkim parkovima, punih zelenila i cvijeća, živjela je porodica pauna. Bilo ih je ukupno pet pari. Od toga broja do prošle godine ostao je samo jedan par. Negdje u sedmom mjesecu prošle godine ženka je izvela iz grmlja pet mladih. Oni su predstavljali atrakciju mnogih gostiju „Plavog neba“. Ali jednog dana došao je jedan čovjek navodno iz Zvečaja i pokupio paunicu s pilićima, rekavši da se mladi ne mogu odgojiti u parku, pa će ih on vratiti kad odrastu. Ali eto prođe godina dana, a ni njega ni pauna. Još je ostao samo mužjak popularni Marko koji je bio ljubimac „Plavog neba“. Svaki dan je dolazio iz parka po svoj obrok hrane.

Zahvaljivao je na taj način što je podigao svoj dugački rep i raširio ga u polukrug. Njegovo prekrasno šaroliko perje kristalilo se u svim nijansama na sunčevoj svjetlosti. Okretao se na mjestu i predstavljao se u svim pozama. Došao je mjesec svibanj, vrijeme parenja. Uzalud je Marko sa svojim prodornim krikovima dozivao svoju ljubavnicu, nje nema pa nema. Prošao je svibanj, a s njim i Marko zauvijek nestao s pozornice. Možda on u nečijem dvorištu tužno kriči kao i njegova ljubavnica negdje u Zvečaju za svojom Koranom, ili nečije predsoblje krasi balzamiran odnosno prepariran.

Kako bilo da bilo s Markom je nestao posljednji paun iz karlovačkih lijepih parkova. Ne znamo čija je to bila briga, ali sigurno je nečija bila. Građani Karlovca to mu ne mogu oprostiti.

Pripremio Tihomir Ivka