Ono što smo nekad gledali samo u SF filmovima i razmišljali kako bi se moglo u stvarnosti dogoditi u dalekoj budućnosti, a možda ni tada, događa nam se već danas. Roboti nam kucaju na vrata i to doslovno u obliku kakav baš i nismo željeli. Svaka novotarija može imati dobre i loše strane. Lijepo je kad robot zamijeni čovjeka na proizvodnoj traci i savršeno ponavlja iste radnje koje rezultiraju kvalitetnijim proizvodom koji se brže proizvodi, a usput je i jeftiniji. Lijepo je kad, na primjer, upalite robota – usisivača i pustite ga da sam obavi posao po stanu. No, što kad nekome padne na pamet proizvesti robota-vojnika protiv kojeg običan čovjek nema šanse? Sve je u redu dok je pod kontrolom, što ako takav metalni stroj za ubijanje nakrcan umjetnom inteligencijom padne u krive ruke tipova bolesnih umova, kriminalaca i terorista? Ili, spomenimo blaži primjer s kojim se Amerikanci upravo pokušavaju nositi. Pošast se zove „robocall“ ili robotski poziv i u toj gnjavaži robot vas zove da bi vas upozorio da niste platili račun, a najveća mu je prednost što nema sažaljenja i ne umara se. Zove bez prestanka. Osim što su dosadni, roboti telefonisti se već i zloupotrebljavaju, koristi ih se u telemarketingu i u nagovaranju da glasate za nekog od kandidata na izborima. Neće proći dugo vremena da će roboti utjerivači dugova i „trgovački putnici“ početi doslovno kucati ljudima na vrata. O kojim razmjerima je već sada riječ najbolje govori podatak da je robotskih poziva u 2018. godini u SAD bilo čak 48 milijardi.

Romantična slika o automatskim strojevima i robotima od prije nekih pola stoljeća koji će biti tu samo da bi bili na usluzi ljudima ruši se već na početku napredne robotske ere. Dok nam roboti ne počnu kucati na vrata prisjetimo se malo tih romantičnih vremena kad je napredak tehnologije donosio samo dobre stvari. Kroz pero karlovačkog novinara Nikole Perića saznajemo s koliko oduševljenja su dočekani prvi koraci u automatizacije proizvodnje u karlovačkoj industriji.

Sadržaj se nastavlja...

„Vjesnici“, Karlovački tjednik, 14. kolovoza 1969.

Inženjeri „Jugoturbine“ upravo rade na tome da serijom podataka „nahrane“ mali elektronski stroj nove bušilice. Kad taj posao bude gotov, stroj će samostalno obavljati seriju radova bez sudjelovanja čovjeka. Radniku će jedino preostati da promijeni alat na stroju i to onda kada mu „mozak“ stroja dade znak da to učini, ili da s vremena na vrijeme zaviri u tabele s komandama i vidi koliko mu je vremena još ostalo da – sjedi.

U tiskari „Ognjen Priča“ krenuo je novi stroj za automatsko lijepljenje kutija za lijekove. Više od 60.000 kutija izlazi s linije, a dosada je grupa vrlo vještih radnica mogla lijepiti najviše 3000 komada na sat. Elektronski uređaj odbrojava kutije, a kad „elektronsko oko“ ugleda neku oštećenu kutiju, stroj će je izbaciti s linije.

Iskusan radnik u „Konteksu“ opipom je do sada određivao kako se suši takanina, je li vlažnost dovoljna, a tkanina dovoljno napeta. Sada je došao stroj s elektronskim dodatkom i automatski podešava uvjete za sušenje tkanine. Prvi vjesnici elektronike dolaze u proizvodnju, skraćuju vrijeme, preciznije mjere i „kroje“, smanjuju broj radne snage…

U razgovoru s radnicima nigdje nismo čuli prigovora na usluge elektronike, svagdje uzdišu „eh, da nam je više ovakvih strojeva!“

Obnavljanje stare karlovačke industrije teče još uvijek presporo. Nije rijetkost da danas unuk radi za istim strojem za kojim je još njegov djed stekao penziju. Milijarde koje bi trebale da se podmlade tvornice teško je naći. Ipak, prvi vjesnici modernizacije su ovdje. Kad bi više sredstava ostajalo privredi, sigurno je da bi bilo više takvih vjesnika.

pripremio Tihomir Ivka