Kaže se kako je samoupravni socijalizam - uglavljen u politički okvir jednostranačja kad je sve bilo "javni sektor"- između ostalog, bio sustav "izmišljenih" radnih mjesta što je djelomično točno, baš kao što je djelomično točno da i javni sektor u demokratskom sustavu ne kaska u inovativnosti izmišljanja radnih mjesta. Nasuprot javnom danas stoji pak privatni sektor s vječnom intencijom da mu što manje ljudi odradi što više posla za što manju plaću. Jedan od sinonima za recentnu inovativnost u kreiranju novih poslova u javnom sektoru su svakako glasnogovornici. Svi ih imaju, a zapravo ih ispod razine ministarstava rijetko tko objektivno treba. Glasnogovornička mjesta se tako otvaraju i po gradskim firmama, uglavnom iz krivih pobuda, ili da se osigura nova sinekura za ljude koji su izgubili posao u nekoj od reorganizacija na gradskoj razini ili da se pronađe čovjek čiji je posao da filtrira informacije prema van i da zapravo drži podalje od javnosti čelnike tvrtke. Ali, kao i u gomilu drugih stvari za koje mislimo da su "patentirane" u posljednjih četvrt stoljeća, tako i u slučaju glasnogovornika demantira nas listanje starih lokalnih novina. Uvodnik Karlovačkog tjednika 1983., naime, neobično otvoreno napada uvođenje prakse glasnogovornika s argumentacijom koja je i danas po tom pitanju aktualna. I tadašnji novinari su mislili da je osoba ovlaštena da u ime firme daje informacije za javnost tu da manipulira i zapravo uskraćuje slobodu pristupu informacija. Bit je ista, ali razlike postoje, ne samo da je neobično da tadašnji novinari dociraju o slobodi pristupu informacijama u sustavu u kojem se moglo završiti u zatvoru zbog verbalnog delikta, već i to što je biti glasnogovornik bila - ne kao danas dobro plaćena pozicija – već dodatna obaveza. Naime, tadašnji glasnogovornik SOUR-a Jugotourbina bio je radnik koji uz redovan rad u poduzeću još morao i novinarima osiguravati sugovornika.

Član 14. , 14. veljače 1983. Dosta škripi provođenje Zakona o javnom informiranju SRH. Primjer: član 14. Zakona kaže da organi u radnim kolektivima, društveno političkim organizacijama, mjesnim zajednicama i drugim organizacijama mogu (što ne znači i da moraju!), „ovlastiti osobu koja će u njihovo ime davati informacije za javnost“. Nigdje se, međutim, u članovima ovog zakona ne kaže da to može (i mora) biti samo jedna osoba, jer bi to moglo, mada ne mora, voditi manipulaciji i privatizaciji informacija.

Sadržaj se nastavlja...

Unatrag nekoliko mjeseci, nažalost, u Karlovcu bilježimo primjer koji, najblaže rečeno, predstavlja krivo tumačenje člana 14. i ne pridonosi primjeni ovog Zakona. U SOUR-u Jugoturbina su, naime, donijeli jednu odluku čiji bi ukratko sadržaj bio: Određen je radnik za cio SOUR koji je, uz redovni rad, zadužen da svakom (?) novinaru osigura sugovornika za unaprijed prijavljenu temu. U protivnom, najčešće nema informacija!?

Dosadašnja, srećom, kratkotrajna praksa, iako ima i suprotnih primjera (Tvornica dizel motora, ŽEČE, Jugoturbinainvest, EAB i Sigurnost) ne može dobiti prolaznu ocjenu i, zabrinjava, Jer, samo zato jer je s ovlaštenim radnikom teško uvijek na vrijeme uspostaviti kontakt, što je donekle i razumljivo, nemoguće je pravovremeno dobiti informaciju, osjeća se određena zatvorenost, a bilježimo i pojavu odgađanja razgovora za ni manje – ni više, nego za dva mjeseca.

Kada bi, međutim, sve i štimalo na relaciji ovlaštena osoba (odnosno izvor informiranja) – novinari, postavlja se opravdano pitanje održivosti takvog načina komuniciranja s novinarima, odnosno čitaocima. Kako, naime, ostvariti zakonske postavke da svaki radnik može biti subjekt informiranja, da je javno informiranje slobodno, da su organi, organizacije i pojedinci dužni osigurati javnost rada, da ne postoji u normalnim okolnostima cenzura…? Ne sliči li to pomalo na monopolističko ponašanje i kanaliziranje informacija? Jer, ako je potrebno posredno ugovarati razgovor s, recimo, direktorom radne organizacije ili OOUR-a, kako onda doći do samoupravljača – predsjednika sindikat, radničkog savjeta, sekretara OOSK… i „običnog“ radnika?

Ovakvim načinom, sasvim je izvjesno, štampa ne može biti oružje radničke klase i bitan činilac u savezu socijalističkih snaga. A za to ne mogu biti odgovorni samo novinari. Odgovornost je ovog puta na izvorima informiranja.

Pripremio: Tihomir Ivka

Foto: KAfotka