KAportal Intervju pred večerašnju predstavu: Tijelo teško može sakriti istinu, a naše geste najčešće govore o nezadovoljstvu | Karlovački informativni web portal

Intervju pred večerašnju predstavu: Tijelo teško može sakriti istinu, a naše geste najčešće govore o nezadovoljstvu

U Gradskom kazalištu Zorin dom večeras je na programu predstava “Naša stvar”, koja u Karlovac dolazi iz Rijeke, a njeni su autori plesačica Ivana Kalc i glumac Jerko Marčić. Riječ je o jednoj od ponajboljih recentnih predstava suvremenog plesa i fizičkog kazališta koja u našem gradu gostuje kroz Plesnu mrežu Hrvatske, projekt probranih domaćih predstava čiji programi obilaze Hrvatsku u suradnji sa selektiranim partnerima. Tim povodom razgovarali smo s autorima.

Kako je došlo do vaše neuobičajene suradnje kao plesačice i glumca?

Jerko Marčić: Ivana i ja smo se upoznali prije otprilike dvije godine, nakon što sam angažiran u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Pogledao sam predstavu koju je u to vrijeme radila s kolegicom Nikom Mišković We’re in this togeher i osjetio takav spoj zanimljivim jer sam se već susretao sa suvremenim plesom, radeći sa Studijem za suvremeni ples i s autorima Sašom Božićem i Ksenijom Zec. Ivana ima jako točan osjećaj za glumu i dobro smo se složili.

Ivana Kalc: Puno smo se družili i desilo se prijateljstvo pa je iz toga spontano nastala i ideja o predstavi.

Je li tematika predstave proizašla iz same činjenice vašeg zajedničkog rada ili ste imali neku specifičnu temu koju ste željeli obraditi?

Kalc: Kroz osobne zezancije na temu kazališta složili smo se oko dosta pitanja pa smo tako i u ovoj predstavi krenuli iz priče o uvjerljivosti, odnosno neuvjerljivosti u kazalištu. Pitali smo se što je to kazališna istina, kada vjerujem u ono što vidim, a kada ne. Ja se u vlastitim predstavama uglavnom bavim formom koja zatim oblikuje neki narativ, u ovom slučaju je to jedan određen narativ, ali ne znači da je mogao biti neki sasvim drugi, a da je forma ostala ista. Dakle mene uvijek fascinira sama forma kojom se bavimo.

Marčić: Spajali smo pokret i glumu, pokret koji je proizašao iz geste koju svi prepoznajemo u društvu i iz koje izlazi sadržaj za priču ili motivacija za glumu, odnosno za razvijanje pokreta. S obzirom da je taj put moguće nastaviti u dva smjera, u konkretno ili apstraktno, istraživali smo kada te naše geste mogu ići u apstraktni ples, a kada u neku priču. Izabrali smo tako pet-šest formalnih gesti koje kod nas ljudi četo rade i često ih nismo niti svjesni, te smo se pitali što se dogodi ako se takva gesta ponavlja ili joj se daju zadrška i trajanje te što to prenosi. Govorni sadržaj je uvijek proizlazio iz geste.

U sadržaju do kojeg dolazite ima puno aktualnih momenata s kojima se većina hrvatskih gledatelja, posebno danas, može poistovjetiti. Možete li prokomentirati ideje koje se provlače kroz predstavu?

Kalc: S obzirom da smo kretali od uvjerljivosti i geste, ideja kojom smo se bavili prije svega je tijelo koje ne laže, tijelo koje zapravo teško može sakriti istinu. Shvatili smo da neke geste nose vrlo određene konotacije same po sebi. Iz toga se nametnula ideja o prostoru između, o neodlučnosti oko toga ostati ili otići, djelovati ili ostati pasivan, biti odgovoran za svoje postupke ili prebaciti odgovornost na nekoga drugog. Prepoznali smo u tome aktualnost i učinilo nam se zanimljivim nastaviti raditi u tom smjeru. Ova predstava mi je jako draga jer me se osobno jako dotiče, dok ju izvodim stalno se preispitujem, da li idem ili ostajem, da li radim ili ne, da li odustajem od svog rada. To je neki krug u kojem se puno ljudi vrti.

Marčić: Ispalo je da te naše geste proizvode žaljenje, što nam je dosta blisko, žalimo se jako puno, nezadovoljni smo. Ljudi se olako međusobno procjenjuju, primjerice ako gledaju sportski susret uvijek znaju što bi napravili da su oni tamo, dakle imamo jako izražen taj profesorski mentalitet. Priča je to o odlasku. Moj dolazak u Rijeku je sam sa sobom donio i odlazak jer tamo ne živim. Sve više se javlja sumnja u život ovdje u Hrvatskoj i da li je jedna od mogućnosti nastavka života negdje drugdje. Svaki početak odnosa ima u sebi utkanu mogućnost kraja. To su bile ideje kojima smo se vodili. Zapravo je ovo priča o dvoje ljudi koji stalno odlaze, a zapravo su već dugo tu i nikako da odu.

Što publika može doživjeti?

Marčić: Priča nije pretjerano sretna pa bi možda želio da ponesu neko upozorenje, što je to što mi nosimo unutar učestalog ponavljanja nezadovoljstva i žaljenja.

Kalc: Publika se dosta identificira s time što vide, što je lijepo jer znači da se na osobnoj razini povezuju s materijalom, a onda znamo da smo doprli do njih. Nitko do sada nije ostao ravnodušan, jer govorimo možda i o njima samima.

KAportal.hr / Razgovarala: Jelena Mihelčić

  • Odgovori