KAportal Intervju, Platforma F12: Naše izložbe vježba su građanske slobode, radimo na cesti i želimo biti potpuno nezavisne u onom što volimo | Karlovački informativni web portal

Intervju, Platforma F12: Naše izložbe vježba su građanske slobode, radimo na cesti i želimo biti potpuno nezavisne u onom što volimo

U zlatnim karlovačkim vremenima, ljudi koji su vodili ovaj grad nisu se bojali i sustezali toga da budu prvi. Inovativni, otvoreni i spremni da i prije Zagreba pokrenu neke stvari. Posljednjih dvadesetak godina ljudi koji vode ovaj grad sve su suprotno od toga, no karlovački duh nije nestao iz običnih građana, posebno mladih. U brojnim manifestacijama koje su pokrenuli mladi, ima i onih koje u Hrvatsku po prvi puta dovode svjetske manifestacije. KA-MATRIX je, primjerice, u Hrvatsku doveo globalni pokret Giving Tuesday, a djevojke iz Platforme F12 ove godine pokreću prvo obilježavanje Svjetskog dana community arta u Hrvatskoj.

O ovoj inovativnoj i neobičnoj obljetnici sa začetnicama inicijative F12 razgovarao je Denis Mikšić, za portal Aktiviraj Karlovac:

Karlovačka umjetnička platforma F12, prepoznata po organiziranju uličnih izložbi, pokrenula je prvo obilježavanje Svjetskog dana community arta u Hrvatskoj. Idejne začetnice platforme Tally Rayne Adams, pravog imena Anđela Žapčić, i Alenka Mance pozivaju sve umjetnike, autore, zavisne, nezavisne, kreativce koji rade i djeluju na području Hrvatske da se uključe u prvo obilježavanje Svjetskog dana community arta u Hrvatskoj.

  • Ideja je da 17. veljače 2018. godine svatko tko želi sudjelovati u akciji uzme neki svoj autorski rad ili djelo – likovni radovi, fotografije, digitalni kolaži, skulpture, ručni radovi, literarni radovi, poezija i tako dalje – i postavi ga negdje na lokaciji po izboru u svome gradu ili mjestu gdje se trenutno nalazi. Sudjelovati može bilo tko, participiranje u akciji nije potrebno prijaviti, a svi zainteresirani autori mogu na Facebook eventu objaviti fotografije svojih radova i pozvati građane da ih “udome”.

    Što je community art?

    Anđela: Taj izraz obuhvaća razvoj, podršku i realizaciju umjetničkih aktivnosti unutar lokalne zajednice, karakterizira ga interakcija i dijalog s okruženjem. Često se radi o aktivnostima u kojima profesionalni umjetnici surađuju sa civilnim društvom kako bi razvili umjetnički proizvod. Termin je prvi puta bio definiran kasnih 1960-ih godina te je potaknuo umjetnički pokret koji je eksponencijalno rastao u Nizozemskoj, Irskoj, Engleskoj, Australiji, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Najčešće se pojavljuje u ekonomski prikraćenim područjima gdje se ovim putem ističu brige ili lokalna problematika kroz umjetnički proces i produkt. Community art vuče svoje korijene iz pitanja socijalne pravde, ali i popularnih informacijsko – edukacijskih metoda. U umjetničkom svijetu, community art znači posebnu umjetničku praksu koja naglasak stavlja na socijalnu uključenost i suradnju. Ova specifična praksa koristi umjetnost kao društveni alat i pritom ispituje manevarsko područje za nezavisno umjetničko djelovanje.

    Tko se i na koji način može uključiti u akciju?

    Alenka: U akciju povodom prvog obilježavanja Svjetskog dana community arta u Hrvatskoj mogu se uključiti svi, bez obzira na akademsko obrazovanje, institucionalno ili nezavisno djelovanje i umjetnički status. Budući da je glavni medij za realizaciju akcije socijalna mreža, odnosno Facebook platforma, svi koji žele sudjelovati, na dan realizacije akcije mogu samostalno postaviti svoj autorski rad ili djelo u gradu kojem žive ili se nalaze. Na radu je potrebno naznačiti da je za udomljavanje, fotodokumentirati ga, objaviti fotografiju u event F12: „ART na cestu“, označiti lokaciju rada gdje je postavljen te omogućiti publici da poprate akciju i sudjeluju u njoj.

    Koja je razlika ove akcije u odnosu na vaše dosadašnje projekte?

    Anđela: Kao što je ranije spomenuto, „ART na cestu“, event  je kojim ćemo pokušati prvi puta na nacionalnoj razini obilježiti Svjetski dan community arta koji se u svijetu održava 17. veljače. Ovim događanjem želimo između ostaloga i istaknuti broj aktivnih umjetnika, odnosno kreativaca. Kako se radi o akciji koja se provodi kroz „pogon na dobru volju“, bili smo i znatiželjni vidjeti koliko će se umjetnika, iz kojih svih umjetničkih sfera i medija uključiti u akciju. Želimo staviti naglasak na moć participacije u stvaranju socijalnih umjetnosti i možda potencijalno ohrabriti nekoga da na ovaj način pokuša i samostalno djelovati u svojoj zajednici. Što se tiče naših uobičajenih akcija, tu se mahom radilo o besplatnim, izložbenim postavima na mjesečnoj bazi. Za svaki zaseban postav, donacije smo dobivale putem otvorenog poziva. Autori bi nam donirali radove, a potom bismo odabrali neku napuštenu javnu lokaciju ili zgradu u derutnom stanju te ih tamo primijenili u obliku manjeg izložbenog postava kojeg je publika preuzimala samoinicijativno na licu mjesta. Na ovaj smo način zapravo htjeli izravno sudjelovati u stvaranju publike koja bi se ovim putem mogla više „naviknuti“ na prisutnost uličnih performansi u javnom prostoru, a i ponijeti dio ideje o community artu sa sobom u svoj životni prostor. Izuzetno smo zahvalni na pozamašnom odazivu donatora, odnosno autora bez koje nijedna naša akcija ne bi bila realizirana. U protekloj smo godini prihvatili ukupno 186 donacija/radova od strane 19 različitih autora iz čitave Hrvatske i šire.

    Kako to da F12 i dalje djeluje kao inicijativa, a ne kao neka registrirana udruga?

    Anđela: Ideja o F12 počela je iz potrebe o samostalnom djelovanju. Htjeli smo pokazati i publici i sudionicima koliko je jednostavno djelovati, onoliko jednostavno kao naslikati nešto i postaviti to na ulici. Ono što smo pritom htjeli naglasiti je činjenica da za djelovanje u zajednici ne moraš nužno biti član udruge ili organizacije ili „imati nekoga uz sebe“. Primijetili smo kao volonteri i suradnici u različitim organizacijama da takva pripadnost ponekad stvara stigmu, odnosno postoji perspektiva da civil ne može samostalno djelovati, ako ne pripada registriranoj organizaciji i iza sebe nema čopor za tehničku i logističku podršku. Ne držimo skupe koncerte s ogromnom pozornicom, nema rasvjete, reflektora, na našim „otvorenjima“ ne postoje govori, publika, protokol. Naši postavi teško se mogu i nazvati standardnim izložbenim postavom ili izložbenim sadržajem. Naša je praksa skromna i jednostavna i njome se može baviti bilo tko. Ona je na neki način i vježba građanske slobode, svi su pozvani i nitko ne nosi akreditacije, sve je besplatno. Želimo da F12 u očima sudionika i publike bude potpuno nezavisan te smatram da je ovo najbolji put do takve perspektive.

    Kakav je vaš odnos s lokalnom civilnom scenom?

    Anđela: Za nas je na prvom mjestu ipak razvoj nezavisne kulture i umjetnosti novih medija, tako da uspješne suradnje ostvarujemo pretežno s organizacijama koje se bave novim medijima i nezavisnom kulturom, što, na kraju krajeva, i ima smisla, no takvih je organizacija na lokalnoj razini vrlo malo. Neke smo suradnje ciljano izbjegli, jer smo mladi i nezavisni a neformalnost naše inicijative omogućila nam je osobnu slobodu da kažemo da nam se nečiji „đir“ ipak ne dopada.

    Zašto ne djelujete u sklopu neke organizacije likovnih umjetnika?

    Anđela: Smatramo da na lokalnoj razini ne postoji takva organizacija koja bi prepoznala medije i sadržaje koji nas zanimaju. Nismo baš neka ekipa koja radi u zatvorenim/idealnim/normalnim uvjetima ili ima klasičan pristup umjetnosti. Na cesti smo, volimo to i vjerujemo u suvremenu umjetnost i ulične performanse. Ne želimo biti zatvoreni u galerije niti držati odstupanje od rada i publike i na kraju dana, želimo raditi ovo što radimo zato što stvarno to volimo, a ne da bismo se s nekim natjecali.

    Kakva je mogućnost izlaganja u karlovačkim prostorima?

    Alenka: Prostori postoje, njihova je opremljenost upitna, ali još je upitnija posjećenost sadržaja. S jedne strane postoje prostori u okviru institucija koji ne pružaju mnogo mogućnosti za mlade nezavisne autore. S druge strane čak su i ti sadržaji u okviru institucija loše posjećeni. U F12 mislimo da imamo mogućnost oblikovanja publike samim time što dovodimo umjetnost u javni prostor i dajemo slučajnim prolaznicima mogućnost praktičnog iskustva s interakcijom, oni na kraju ipak sve radove odnose sa sobom doma pa mi zapravo imamo izravnu povratnu informaciju/reakciju, što se tiče usluge koju pružamo, u prostorima je to pitanje manje transparentno.

    Ima li Karlovac dovoljno prostora za izlaganje?

    Anđela: Kako za koga. Prostor često čine četiri zida. U našem slučaju ipak važnija priroda i karakter te vođenje prostora nego samo fizičko postojanje prostora. Prostori postoje, više ili manje dostupni u dobrim ili lošim stanjima, ali što je prostor bez sadržaja ili s izložbom koju nije posjetio niti jedan građanin koji inače ne prati kulturna događanja?

    Često izložbe lokalnih autora budu otvorene po nekoliko mjeseci? Što mislite o toj praksi?

    Anđela: Ova bi praksa možda bila smislena kada bi te izložbe iz dana u dan bile i dalje aktualne i posjećene. Volimo da je „kratko i slatko“, tada se i iskustvo i sadržaj više cijeni i prepoznaje, a i stvara se dinamika koja suzbija monotoniju. Vremenski rok trajanja sadržaja nerijetko se isprepliće s kvalitetnim korisničkim iskustvom.

    Kako gledate na izumiranje karlovačke gradske jezgre i pokušaje da se tu nešto napravi?

    Anđela: Pitanje izumiranja karlovačke gradske jezgre u posljednjih nekoliko godina je poprilično aktualno. Iz naše perspektive i osobnog iskustva možemo reći da su se u ovu problematiku vrlo aktivno uključile udruge civilnog društva i građanski aktivisti. Provedbom različitih kulturno-umjetničkih i edukativnih sadržaja te manifestacija, život se povremeno vraća u jezgru, no radi se o sistemu koji nije samoodrživ niti predstavlja trajno rješenje, već je samo privremeno liječenje simptoma ili „dječjih bolesti“ jezgre. Kao i na mnogim drugim poljima, nedostaje konzistentnost sadržaja uz adekvatnu podršku.

    Kakva je situacija u drugim gradovima veličine Karlovca po pitanju nezavisne umjetničke scene?

    Anđela: Iz naših iskustava, korespondencije sa suradnicima i donatorima, možemo zaključiti da je problematika svugdje vrlo slična i vuče korijene iz nezainteresiranosti/neinformiranosti publike, lošeg prijenosa informacija, nedostatka prikladne podrške i smanjenih mogućnosti participacije.

    S kim surađujete na lokalnoj i nacionalnoj sceni i možda i šire?

    Alenka: Kao platforma smo surađivali i surađujemo sa svim zainteresiranim umjetnicima, kreativcima i autorima koji djeluju na svojoj ili u nekoj drugoj lokalnoj zajednici, bili oni zavisni ili nezavisni, bez obzira na dob, umjetničko djelovanje, status i obrazovanje. U godini dana, ostvarili smo suradnju s umjetnicima iz Hrvatske, to su  Mario Šimić, Doris Mržljak, Tin Vlainić, Ranko Ajdinović, Fabrizia Percan, Anita Kos, Laura Mikolčević, Nicol Načinović, Kristina Penava, Nikola Grabovac AHRO, Vedrana Juričić, Chuck, Eamonn Shanahan te zasebno članice F12 – Tally Rayne Adams, Anamarija Podrebarac i A. Mance, Jasmina Jakopanec iz Slovenije te Zoran Šajatović iz Srbije. Podršku primamo i od inicijativa s kojom dijelimo sličnu praksu, a isti fokus kao što je to Free Art Friday i Free Art Friday Belgrade iz Srbije, a mnogi su nam građani i civili pa i aktivisti umjesto donacija u obliku djela u sklopu nekih aktivnosti donirali pribor kojim se služimo pri izlaganju kao štosu čavlići, kvačice, špaga, škare i slično. Također smo se nedavno uključili besplatnim izložbenim postavom u Giving Tuesday pokretu, organiziranom u Karlovcu od Udruge za društveni razvoj KA-MATRIX, predstavnika Giving Tuesdayja za Hrvatsku.

    Zašto se odrasli ne bave više kreativnim, umjetničkim radom, bilo to slikanje, crtanje, kiparstvo, sviranje, snimanje, fotografiranje i slično?

    Alenka: S obzirom na to da veliku ulogu igraju socioekonomski statusi, ljudi si više ne mogu priuštiti da aktivno sudjeluju u stvaranju, da si omoguće pribor/materijal za rad ili pak izdvoje slobodno vrijeme za djelovanje. Naravno, postoje oni koji i žive od toga kao i ljudi koji djeluju na tom području bez ikakvog profita, ali uzimajući primjere iz vlastitog iskustva, uvijek će postojati dio populacije koja nije zainteresirana za kreativno i umjetničko djelovanje, koji na to gledaju kao „gubljenje vremena“ i takvi vas najčešće trebaju motivirati da ostanete ustrajni u svojoj ideji i njenoj konzistenciji. Postoje i situacije gdje netko tko želi djelovati na tom području, ali upravo zbog ovakve demotivirajuće populacije, ljudi rade to u tišini vlastitog doma ili ne rade više uopće, jer je netko, tko i nije toliko informiran o navedenim područjima, smatrao da bi bilo pametnije primiti se „pravog“ posla koji donosi zaradu, nego „gubiti“ vrijeme na kreativne i umjetničke procese.

    Kako bi trebali izgledati ti prostori, od uređenja do vođenja i upravljanja i koji je vaš stav o otvaranju alternativne / nezavisne galerije / studija? Primjerice, Mala scena Hrvatskog doma je od svog otvaranja sve do danas ponajprije zamišljena kao glazbeno/scenski prostor.

    Anđela: Jedna od prvih ideja koja je zapravo formirala kolektiv koji se okupio oko F12, bila je vizija interdisciplinarnog prostora otvorenog tipa koji osim izložbenih, ima i kapacitete potrebne za razmjenu znanja u vidu rezidencijalnih programa, edukativnih sadržaja, radionica i izvedbenog prostora za realizaciju različitih umjetničkih projekata, lokalnih i gostujućih umjetnika. Kada govorimo o upravljanju samim prostorom, nužno je postojanje upravnog tijela koje se sastoji od stručnih osoba, umjetnika i aktera s lokalne scene. Dakako, model ovakvog prostora ne može se razvijati niti oslanjati samo na lokalnu scenu, nego zahtjeva suradnju i konstantno dovođenje novih medija i sadržaja u prostor koji će svojom prirodom i mogućnostima za interakciju potencijalno oblikovati ili privući novu publiku, no krivo je reći da takav prostor postoji radi publike. Naša je ideja da bi element nezavisne galerije / izvedbenog prostora trebao najviše pridonijeti očuvanju i širenju kreativnih praksi radi održavanja same te prakse.

    Kakva je uopće karlovačka likovna scena? U akciji na prošlogodišnjem Kunststationu na zidu Oružane ispisano je stotinjak imena članova/ica “karlovačkog likovnog kruga”.

    Anđela: Karlovačka likovna scena neistražena je do kraja, neopipljiva, razbacana na sve strane, neusuglašena i šarolika. Za nas, karlovačku likovnu scenu najviše čine mlađe generacije koje ni nemaju prilike za izlaganje ili samopromociju, zbog njih smo najviše tu.

    Mogu li lokalni likovnjaci pokrenuti stvari kao što su to učinili multimedijalni umjetnici i aktivisti oko mreže udruga u nezavisnoj kulturi KAoperativa?

    Anđela: Mislim da smo daleko od kompetentnih za ovakav komentar, mislim da zapravo nitko još ni ne zna tko su sve ti likovnjaci i autori te dok se oni kao takvi ne detektiraju i ne usuglase o zajedničkim potrebama i ciljevima nije moguće uopće povlačiti ovo pitanje. Mogućnosti su beskrajne?

    Što F12 planira po završetku ove akcije?

    Alenka: Rezultate akcije objavit ćemo na svojoj Facebook stranici, svaka objavljena intervencija sa strane autora koji su sudjelovali bit će zabilježena. Nadamo se po završetku ove akcije da ćemo kao inicijativa motivirati ljude na području Hrvatske, i šire, da se i nakon akcije uključe te samostalno djeluju u svojim lokalnim zajednicama na razvoju nezavisne kulturne scene, pogotovo ako se radi o gradovima gdje ona nije toliko ili u potpunosti razvijena. Nakon akcije planiramo normalno nastaviti s besplatnim izložbenim postavima koji će biti dostupni publici na udomljavanje, također se nadamo novim korisnicima platforme, bili to autori/umjetnici koji će svojim donacijama sudjelovati u nadolazećim postavima, nova publika koja će sudjelovati tako što će „udomiti“ nečiji rad te ga ponijeti sa sobom doma ili možda tek novi korisnici društvenih mreža koji će pratiti putem Facebook stranice naš rad i djelovanje.

    Denis Mikšić/Aktivirajkarlovac.net

  • Odgovori