U danima agonije kina Edison prije nekoliko godina, kad se tražio šesti kupac karte kako bi se održala projekcija, sasvim se ozbiljno postavljalo pitanje treba li Karlovcu i Karlovčanima uopće kino kad je interes za film tako mizeran. Bio je to i dobar alibi da se kino djelatnost u prvoj zgradi u Hrvatskoj sagrađenoj isključivo za tu namjenu, nakon 80-ak godina ugasi i  Edison pretvori u još jedan kafić, noćni klub ili što već. Moglo bi se dakako raspravljati naširoko o tome je li moglo biti drugačije da u startu nije dozvoljena divlja privatizacija poduzeća Kinematografi do kojeg je lokalni tajkun na jedan gotovo bizaran način došao uz sudjelovanje poznatih Karlovčana. Naravno, poduzeće i njegova djelatnost je bilo sporedno u cijeloj priči jer su cilj bile vrijedne nekretnine. Zakuhalo se oko toga u novinama u nekoliko prilika, ukazano na nelogičnosti i izigravanje propisa, no svejedno je na kraju Luxor pretvoren u skladište, Banija u nekakvu trgovinu, na kraju je i Edison šaptom pao. I nikom ništa. Tko je jamio, jamio je. S malo ironije možemo reći da je ova epizoda nebitna kap u moru privatizacijske pljačke stoljeća. Nadalje, nismo izuzetak, i u Zagrebu su propala gotovo sva stara kina pod naletom multipleksa. Naprosto jedan je standard zamijenio drugi, bolji. No u Karlovcu je jedan standard zamijenjen ničim. I kad se govori o tom starom standardu, on je bio jadan; u Edisonu nije bilo pet gledatelja po filmu zato jer Karlovčane ne zanima film već zato jer je slika na trošnom platnu bila mutna, zato jer se nije moglo razaznati što glumci govore, zato jer vam se gadilo sjesti na prljave tvrde stolice poderanog „tapecirunga“ obljepljene žvakaćama, jer je za vrijeme projekcija treštala glazba iz kafića, jer je u dvorani smrdjelo, po ljetu bilo pakleno vruće, a po zimi minus „beskonačno“… Kino nije samo film, kino je civilizacijski doseg u kojem atmosfera igra jednako važnu ulogu. Kokice, Coca cola, udobne fotelje, vrhunska slika i zvuk; ta magija mraka kino dvorane neponovljiv je osjećaj. S grozom moramo reći da Karlovac u 21. stoljeću broji naraštaje klinaca koji su taj osjećaj doživjeli rijetko ili čak nikad ako im tata radi u HS produktu, a mama u Kauflandu ili nekom drugom izrabljivačkom trgovačkom lancu gdje se gadno rinta za sitan novac. O nezaposlenim jadnicima da ne govorimo, otkud njima novac da djeci daju 150-ak kuna za kino-izlet u Zagreb. Ne postoje egzaktna mjerila po čemu je neki grad zaista grad, urbana sredina, te su stvari uvijek subjektivne. Sigurno je da grad urbanim i uljuđenim ne čine (samo) zgrade i trgovi, čine ga sadržaji koji oplemenjuju njegove stanovnike. Kazališta i muzeji, galerije i knjižnice, koncertne dvorane… Bazen? Možda. Kino? Svakako. Problem je u tome što se na kino gleda kao na nešto komercijalno, kao luksuz i zabavu, iako potpisnik ovih redova ne vidi zašto je postojanje kazališta u jednoj gradskoj sredini imperativ, a kina nije. Imperativ je i galerija, a klub za rock koncerte ne. Dakako, usporedbe „starih“ i „novih“ umjetnosti su karikirane, ne može ih se iz mnogo razloga staviti u ravan. Poanta je da je za jednu sredinu koja se drži urbanom, podjednaka sramota neimanje kazališta i neimanje kina. Grad bez kina. Uh, kako to negradski zvuči. Početkom godine u dnevnim je novinama izašla vijest kako se na Facebooku okupila grupa pod imenom „Ako skupimo 5.000 ljudi, šaljemo dopis Damiru Jeliću da napravi kino.“ Za samo nekoliko dana upisalo se njih dvije tisuće. To je svaki 25. Karlovčanin, a koliko ih još ima koji nisu prikopčani na internetske socijalne grupe? Ne znamo jesu li skupili pet tisuća i jesu li poslali dopis, no taj „referendum“ kuca na kriva vrata. Pritisak na vlast je uvijek dobar, ali u ovom slučaju besmislen. Prvo, financijski Grad jedva drži glavu iznad vode zbog krize, raznih neracionalnosti, iritantnog zapošljavanja po stranačkoj liniji… Drugo, logika vlasti ne korespondira uvijek s općim dobrom, već s kalkulacijom da se troši na ono što se mora i ono što bi moglo donijeti glasove. Dakle, kino bi tu bilo negdje na dnu prioriteta. Sramota je što Karlovac nema kino, velika je greška što vlast u doba gašenja Edisona nije pronašla načina da se kino spasi, modernizira i unaprijedi, ali iluzorno je očekivati od ove aktualne da gradi novo. U gradskoj upravi dobro znaju da potreba postoji, znaju i za najlogičnije rješenje, ali nisu stigli dalje od iluzija. U Grabriku je Grad prodao zemljište za gradnju poslovno-stambenog objekta i iz Grada poručuju da će investitor tamo urediti manji multipleks. Super. Jedino je problem što tu ideju još nismo vidjeli ni na papiru, što na tom mjestu još raste trava i što su se sad pojavili navodni vlasnici dijela tog zemljišta pa je i njegova prodaja navodno nezakonita. Još jedna politička sapunica u čiji  happy end malo tko vjeruje. Činjenica jest da se multipleks kina vezuju isključivo uz veće trgovačke centre. Karlovac je nedavno dobio jedan - Supernovu. U skladu s tim za kraj jedno naivno pitanje bez odgovora. Zašto Grad njihov dolazak nije uvjetovao uređenjem jednog malog, sasvim malog multipleksa?

Što o ovoj temi piše naš drugi Press(R)ing kolumnist Tomo Vičić pročitajte ovdje...